BOG BOSNA I BOSNJASTVO - Bosnian history info

Bosna forum historija Bosnjaka Bosanskih Srba Hrvata kultura pdf ebook knjige istorijski linkovi tekstovi srednji vijek osmanlijsko doba sredjovjekovna bosna tekstovi drugi svijetski rat cetnici ustase bosnian history culture church language information

Bosanski i Hrvatski Srbi, istorijski su Vlasi / Morlaci!

Bosanski i Hrvatski Srbi, istorijski su Vlasi!
Nikola Tesla, Vladan Desnica, senjski uskoci, Milan Babić, Milan Martić, Jovan Rašković, Ratko Mladić, Petar Kočić, Branko Ćopić, Gavrilo Princip ... svi su oni porijeklom VLASI!



Pošto se u svim povijesnim izvorima od 16. vijeka počinje u Bosni i Hrvatskoj srijetati termin Vlasi, i to pravoslavni Vlasi, ko su oni ustvari bili???


Benedikt Kuripečić, u svom putopisu iz 1530. kaže:

Quote:
Benedikt Kuripečić:

As early as 1530, when the Habsburg official and Slovene monk, Benedict Kuripesic traveled through Bosnia, he was able to report that the country was inhabited by three peoples - the Turks, who ruled "with great tyranny" over the Christians; "the old Bosnians, who are of the Roman Catholic faith"; and "Serbs, who call themselves Vlachs ... They came from Smederovo and Belgrade".

"da je Bosna nastanjena Turcima, starim Bošnjacima rimo-katolicima i Srbima KOJI SAMI SEBE ZOVU VLASIMA... Oni su došli iz Smedereva i Beograda"


Još tokom 15. vijeka na teritoriju Bosne i Hrvatske prebjegao je veliki broj naroda pred Turcima iz Srbije. U Srbiji su do tada živjeli uglavnom sebri/srbi i Vlasi.
Prema svjedočenju Kuripečića i svih drugih izvora iz tog vremena, iz Srbije su pristigli Vlasi u Hrvatsku i Bosnu.
U srednjevjekovnoj Srbiji, Vlasi i Srbi (sebri) su bili podijeljeni i zakonom cara Dušana, koji ih je u njegovom zakonu jasno podvajao, čak je išao dotle da je zabranjivao da se Vlasi i Srbi (sebri) uzimaju među sobom.

Vlasi nijesu bili narod slovenskog porijekla.
Ko su Vlasi i njihov opis, daju srpski doktori istorijskih nauka u knjizi:


O porijeklu Vlaha i ko su oni ovi srpski naučnici pišu vrlo pošteno, da bi na kraju istorijske Vlahe, morali nekako, abrakadabra ćiribućiriba, da pretvore u Srbe.

Pošto je Morovlahe i Vlahe u Srbe pretvorio Vuk Karadžić, u sljedećem tekstu "Pa i sami Morlaci u Dalmaciji ... nijesu ništa drugo do Srbi ...." čitava kasnija srpska poštena istoriografija morala je da se muka muči kako da ih oni nučno pretvore u Srbe, što je zaista beskrajno težak zadatak, jer su od ranog srednjeg vijeka uvijek strogo razdvojeni u izvorima Srbi i Vlasi!




Dakle, srpski istoričari naučno i pošteno kažu da su Vlasi:
"Ostaci romanizovanog starobalkanskog stanovništva, koje su doseljeni Sloveni razbili na mnoge oaze, veće ili manje, širom jugoistočne Evrope, potisnuli ih u planine i prinudili da se sklone u primorske gradove i na ostrva, izloženi su asimilaciji nejednakog djelovanja i trajanja ..."

Zatim, srpski istoričari potekli iz Garašaninove falsifikatorske istoriografske škole, Ilija Garašanin im je ovako dao uputstvo u svom tajnom programu za posrbljavanje Balkana:

------
"...Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg"...
Ilija Garašanin, Načertanije (1844. g.)
------

Pošto su dobili uputstvo da prave "sposobne" i "pronicljive" istorije, a NE ISTINITE, srpski istoričari iz ove knjige abrakadaka, ćiribućiriba pretvaraju Vlahe u Srbe:
"Status Vlaha dobili su pretežno Srbi, koji su po njemu ČESTO nazivani u izvorima RAZNOG porijekla, Vlaško i srpsko ime postali su sinonimi" ?!?!?!

Pošto su pretvorili abrakadabra Vlahe u Srbe tri srpska doktora nauka odmah se u sljedećoj rečenici popravljaju, da ne bi pljunuli na svoje diplome, na svoje radove i svoje godine i godine provedene po arhivama širom Evrope oni sad opet mijenjaju stav, vjerovatno malo ljuti na Garašanina i njegovu direktivu pa vele:
"Sasvim je prepoznatljivo kad se pod nazivom Vlah podrazumijeva poseban narod, ili etnička grupa romanskog porijekla" !!!

Sad su Vlasi opet Vlasi, različiti od Slovena-Srba, iako su već nekako uspjeli ovi srpski doktori nauka, da pretvore Vlahe u Srbe!!!

Sve u svemu knjiga koju su napisali doktori istorijskih nauka Radovan Samardžić, Rajko Veselinović, Toma Popović je vrlo poštena, jer navodi citate iz IZVORA, iz starih dokumenata, tako da imamo uvid što u originalnim IZVORIMA piše.
Citati iz originalnih IZVORA su kod Srba strogo zabranjeni u javnosti, mogu se naći samo u ovako jakim naučnim radovima.
Prosto je nemoguće, to jest za to bi se po Srbiji klalo i ubijalo, da neko pokuša da u srpske udžbenike ubaci originalne CITATE iz starih dokumenata, đe preci današnjih Srba sami sebe Vlasima nazivaju, ili da se tako neki originalni stari dokument pojavi u srpskim medijima.
U udžbenicima i srpskim medijima nije dozvoljeno ikada, i na jednom jedinom mjestu nazvati pretke ovih današnjih Srba Morlacima ili Vlasima kako su oni sami sebe zvali, u srpskoj javnosti dozvoljeno je samo te Morlake i Vlahe pretvoriti u Srbe, i tako ih zvati.
U srpskoj javnosti dozvoljeno je prikazivanje samo komadića istine, puna istina je strogo zabranjena kod Srba.

Dalje iz knjige Dubrovčanin Jaketa Palmotić opisuje smotru koju je na sarajevskom polju napravio bosanski paša, neposredno poslije katastrofalnog zemljotresa koji je razorio Dubrovnik 6. aprila 1667. Bosanski paša je tada izvršio smotru vojske koja je trebala da krene ka jugu, u vojsci je bilo i Vlaha.
Pošto su ispred paše projezdili najviđeniji junaci sa svojim odredima, pa je na kraju prošla i komora, za povorkom konja, mazgi i kamila, otisnula se čudna masa

Iz planina kojijeh slijede
Njeke vlaške lupežine
Kojijeh mnoštvo na plijen grede,
dubrovačke u krajine

Oružje je njih tojaga,
divlje srce praća i kami,
I kamena tvrda snaga
U kamenijem svijem stranami

Kako divlje koze skaču,
I po grmu svud se veru;
Bosom nogom plešu draču
I njom mesa ne oderu.

Crna 'e zemlja njima postelja,
a uzglavje kami tvrdi;
Neznanoga jedu zelja;
Ko medvjedi svi su grdi.

Trpeći su u nevolji,
Lastan svaki trud imaju,
i za to su svi najbolji
da gradove potkopaju



Dalje srpski istoričari kažu:
"Stanovništvo u zaleđu mletačkih posjeda u Dalmaciji i Boki Kotorskoj nazvano je Morlacima ("Crnim Vlasima"), a njihova zemlja Morlačkom (ital. - Morlachia).


I na kraju spektakularno priznanje iz knjige izašle 1994. u Beogradu, knjige koju su potpisala tri srpska doktora istorijskih nauka: Radovan Samardžić, Rako Veselinović i Toma Popović:

"Nisu se Srbi u novije doba, bez napora vratili svome istinskom imenu"

Imamo jasno priznaje tri srpska doktora istorijskih nauka da ovi sadašnji Srbi zapadno od Tara-Drina, od skora nose ime Srbin!!!
 
"Pounska krajina vlaški sinovi .... "


U momentu kad je Vuk počeo da pravi jezik, pravoslavni Hrvati su pričali čakavicu i kajkavicu, niko se nije razumio sa Nišlijama, Vranjancima, Piroćancima ...
Iskreno vjerujem da su se sa teškoćama razumjeli i dukljanski Sloveni (Crnogorci, Dubrovčani, Hercegovci), sa Lalalma i tako ...
Ćopko im je svima napravio jedinstven jezik, Hrvati su prihvatili taj jezik, nijesu nikada standardizovali neki svoj dijalekt, i tako su izgubili pravoslavne Ličane, Krajišnike, Dalmatince.
Naravno te procese pravljenja nacija ćopko je vidio u Beču, vidio je da se njemačka nacija pravi pomoću jedinstvenog jezika, vidio je da se talijanska nacija pravi pomoću jedinstvenog jezika (firentinskog), pa je ćopko samo iskopirao model.
Uložio je neizmjerni trud da napravi, konstruiše jezik, to jest da napravi naciju.
Isključivo, prvi, glavni cilj Vuka Karadžića bio je pravljenje srpske nacije, takozvana "reforma" jezika bila mu je samo sredstvo za pravljenje savremene srpske nacije.

Dakle,

Vuk Karadžić ili naš omiljeni istorijski junak Ćopko, bistro je poseljački zaključio NACIJA=JEZIK, to jest ćopko ovako razmišlja: "Ako napravim jedan jezik, napraviću jednu naciju".
Za rezone 19. vijeka, to je bilo OK, pa čak i za današnje rezone, ali mi u 21. vijeku znamo da NACIJA ne znači JEZIK, kao što je to bilo i prije 19. vijeka takvo shvatanje.

Dakle budalasti Hrvati nijesu standardizovali neki svoj dijalekt, čakavicu ili kajkavicu, prihvatili su Vukov jezik, i kad su u školama pravoslavni Hrvati naučili Vukov jezik, Srbi su Hrvatima jednostavno iščupali iz narodnog bića Tesle, Martiće, Paspalje, Raškoviće, lako su ih osrbili.

Evo ključnog dogovora, đe je ćopavac izradio kao goveda, Hrvate i nagovorio ih da prihvate njegov model da bi napravili jedan veliki narod, naciju, problem je u tome što se nikada nijesu dogovorili kako će ta zajednička nacija da se zove i kako će jezik da joj se zove.

Ćopko je kao brave izradio u ovom dogovoru/ugovoru predstavnike hrvatske elite:

Ivana Mažuranića, Frana Miklošića, Dimitrija Demetara, Vinka Pacela ...


Da napomenem, vjekovima su se pravoslavci u Hrvatskoj zvali Vlasima ili Morlacima (Crni Vlasi), jer su kao pravoslavni narod sa baš takvim nazivom pristigli iz države Nemanjića.
U 19. vijeku pravoslavne Vlahe Hrvati su uspjeli da uvedu u svoju političku naciju, pravoslavci u Hrvatskoj su se deklarisali Hrvatima, ali bilo je kasno, zaboravili su izvorni hrvatski jezik, prvi put u istoriji Vranjanac i Kninjanin mogli su se razumjeti, mogli su se jasno razumjeti neki Pasuljkovć i neki Tesla, neki Desnica i neki Zablaćanski ... tako da je 1918. te pravoslavce kralj Aca pomoću religije i Vukovog jezika kralj Aca lako posrbio ...
Kao rezultat svega toga imamo sada da se taj junački Vlaški/Morlački narod koji je dao mnogo vitezova, pisaca, naučnika (u okviru AustoUgarske i hrvatske kulture) potuca, skita i prosi po rajskoj zemlji Srbadiji ... i imamo beskrajno srećnu SPC kojoj je jedini cilj, vječni - svetosavčenje.


Ja kao što znate, nikada ništa ne tvrdim bezveze, malo sam se potrudio, tragao sam za ovim dokumentom koji mi se urezao u svijest, sada ga predstavljam, spektakularni dokument, preci današnjih hrvatskih Srba, govorili IKAVICOM!!!

Iz knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka, jako poštena knjiga, ali naravno strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već svetosavske bajke.



5. jula 1596. godine pounski Vlasi obraćaju se nadvojvodi Ferdinandu III da hoće da se bore protiv Turaka, ali kad oslobode neku zemlju od Turaka da im se daju povlastice, vjerska sloboda i zemlja.
Pismo pišu ćirilicom, pismo šalje, potpisuje pravoslavni episkop i 12 vlaških knezova.
U komentarima, ovaj srpski naučnik njih zove Srbima, naravno da mora, jer bi ga u Beogradu zaklali da to ne učini, ali pošteno CITIRA riječi pravoslavnih Vlaha, koje sam MARKIRAO.
Ovi kobajagi Srbi, u pismu SAMI SEBE ZOVU VLASIMA.




Dakle da ponovim što Vlasi pišu, u ovom pismu, ljeta gospodnjeg 1596:

"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene."




Eto, to su ti "Srbi", koji govore čakavicom, a sami sebe zovu Vlaškim sinovima!!!


Ima puno poštenih radova srpskih istoričara, oni mnoge narode i grupe pretvaraju abrakabraka / ćiribućiriba - u Srbe, ali to su ipak pošteni radovi jer ti istoričari citiraju IZVORE.
Međutim ono što se srpskoj naciji predstavlja kao istorija, to su samo svetosavske bajke. Istorija je vrlo, vrlo, vrlo dug proces i jako komplikovan, moram da napišem ogroman predgovor da bi ljudima razjasnio ova čudesna dokumenta, potpuno neshvatljiva današnjoj novokomponovanoj srpskoj naciji, VUKOVIM SVETOSAVCIMA!

Tako je ćopko iščupao iz hrvatskog narodnog bića ove pravoslavne Vlahe jer im je omogućio da se sporazumijevaju sa Čavoškim, Pasuljkovićima, Kokoreckovićima, ... a ostalo je odradila Svetosavska crkva.
To je ćopko uspio, iz prostog razloga jer Hrvati nijesu standardizovali recimo čakavicu, ili kajkavicu.
Da su je standardizovali, ovi pravoslavni Vlasi bi to učili u školama, i ne bi se razmumjeli sa Beograđanima, Lalama, Nišlijama, Vranjancima ...
Pošto bi govorili različitim jezikom od pravoslavaca na istoku, smatrali bi se Hrvatima naravno, govorili bi hrvatskim jezikom (različitim od Vukovog) i smatrali bi se Hrvatima, prirodno i normalno.
Izradio ćopko hrvatsku elitu, ćopko - stari Dukljanin posrbljeni, iščupao drob Hrvatima i napravio im čudnovatu kifla državu-teritoriju!

Svetosavske bajke, jedine bajke na svijetu koje su proglašene za realnu istoriju!!!

  z knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka, poštena knjiga, ali naravno, strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već im se daju svetosavske bajke.



Srpski istoričari u sljedećem isječku Vlasima tepaju da su Srbi, iako u izvornim dokumentima u tim vremenima, ne postoji nijedan jedini Srbin u tim krajevima.
Evo, srpski istoričari objašanjavaju kako je kralj Matija formirao kobajagi "srpsku" komisiju, koja se ustvari zvala Vlaška komisija!!!


Srpski istoričari dakle kažu:

Quote:
Imajući u vidu sasvim porečna gledišta Srba krajišnika i slavonsko-hrvatskih staleža, kralj Matija II je u septembru 1615. odredio četvročlanu tzv. srpsku komisiju (Commissio Valachorum, commissio Valachica, commissio de negotio Valachorum) sa zadatkom da Srbe krajišnike potčini svetovnoj i crkvrnoj vlasteli na korist i opšte narodno dobro ...
Srpski istoričari koji su napisali ovu knjigu, duhovito, na Garašaninovski način, zovu ove Vlahe Srbima, ali pošteno navode što je stojalo u originalnim dokumentima, đe su naravno ti pravoslavni krajišnici nazivani Vlasima.
Ipak su ljudi potrošili godine i godine stječući znanja i titule, ne mogu da ne navedu što je u originalnom dokumentu.
Recimo ima veljesrpskih istoričara kao što je bio Vladimir Ćorović koji nikad ne navode što je u originalnom dokumentu, samo pletu svoje bajke.
Eto to vam je još jedan mali dokaz, od hiljada dokaza, ko su bili preci tih sadašnjih hrvatskih i bosanskih Srba.

"... Vlaški sinove k orsagu dobrovoljno pridadu."



Iz knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka, poštena knjiga, ali naravno, strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već im se daju svetosavske bajke.



Bila je neka odluka kraljevskog ugarskog suda, poslije te odluke krajiškim pravoslavnim Vlasima ponuđena je pogodba u sedam tačaka u vezi njihovog statusa.


Vidimo da srpski istoričari duhovito zovu Vlase Srbima, a u ugovoru koji ipak pošteno prikazuju je stojalo:

"... Vlaški sinove k orsagu dobrovoljno pridadu." (Orsag na mađarskom znači DRŽAVA)

I u ovoj pogodbi, u ovom IZVORU vidimo da tada nema, naravno, nikakvih Srba u Ugarskoj, u Krajini, nikakvi Srbi nijesu bili izbjegli u državu Ugarsku, u hrvatske krajeve, radi se o pravoslavnim Vlasima koje je Vuk Karadžić u 19. vijeku proglasio, ćiribućiriba, za Srbe, jednim potezom pera u njegovom čuvenom tekstu SRBI, SVI I SVUDA !

Bajagi to bješe "SRPSKA" ZAJEDNICA , a u IZVORU stoji COMMUNITAS VALACHORUM!
Srbi su samo fantazija, te 1630. godine u Ugarskoj!



Iz knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka: Radovan Samardžić, Rajko Veselinović i Toma Popović, poštena knjiga, ali naravno, strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već im se daju svetosavske bajke.



Poglavlje je zanimljivo nosi naziv SRPSKI STATUTI, naravno radi se o imaginarnim fantomskim Srbima, koji tada naravno nijesu, postojali u Ugarskoj, na teritoriji današnje Hrvatske i Bosne. U svim originalnim izvorima vidi se da je riječ o Vlasima.




Vidimo da srpski istoričari duhovito zovu Vlase Srbima, a u ugovoru koji ipak pošteno prikazuju je stojalo da se radi o Vlaškoj zajednici, ili opštini to jest o COMMUNITAS VALACHORUM
12 pravoslavaca koje je predvodio Maksim Predojević, 5. oktobra 1630. godine primilo je iz kraljevih ruku privilegie koje su dakle date njima pod VLAŠKIM IMENOM, još jednom VLAŠKOJ ZAJEDNICI, to jest COMMUNITAS VALACHORUM kako pošteno citiraju IZVOR ovi srpski istoričari jer ipak ne žele da se skroz ukake u svoje titule i naučni rad.


I u ovom IZVORU vidimo da tada nema, naravno, nikakvih Srba u Ugarskoj, u Krajini, nikakvi Srbi nijesu bili izbjegli u državu Ugarsku, u hrvatske krajeve, radi se o pravoslavnim Vlasima koje je Vuk Karadžić u 19. vijeku proglasio, ćiribućiriba, za Srbe, jednim potezom pera u njegovom čuvenom tekstu SRBI, SVI I SVUD

http://www.skdprosvjeta.com/page.php?id=33

Iz knjige koju su potpisala 3 srpska doktora istorijskih nauka: Radovan Samardžić, Rajko Veselinović i Toma Popović, poštena knjiga, ali naravno, strogo zabranjena za širu srpsku javnost, Srbima kao naciji ne daje se na uvid istorija, već im se daju svetosavske bajke.



U knjizi srpski istoričari kažu da su 1636. godine postojali u hrvatskoj Krajini privilegovani i neprivilegovani "Srbi", oni pošteno navode što je u originalnom dokumentu, u kom vidimo da se radi samo o fantomskim "Srbima", riječ je naravno o potpuno drugom narodu. Naravno, te 1636. godine nikakvi Srbi u Hrvatskoj nijesu postojali.




Dakle, radilo se, ne o privilegovanim i neprivilegovanim Srbima, već o privilegovanim i neprivilegovanim Vlasima, to jest u IZVORU se nazivaju Privilegiati Valachi i Priuati Valachi.

Dakle, Vlaški Vojvoda Đurđe godine 1642. odgovara zagrebačkom biskupu na jedan njegov zahtjev. Srpski istoričari kažu za njega i za krajiške pravoslavce da su Srbi, međutim sam Vojvoda Đurđe ne misli tako već odgovara zagrebačkom biskupu:
"da bi Laških sinov ne bilo, puste bi Kraine bile, nego se s nimi Kraine brane i podpiraju i oni su kakti jedan čit. I to dobro znate vaše gospodstvo, da smo jedna bratia, da oni ne mogu prez nas živi biti, kako ti ni mi prez nih.
Tako nemoite nas bantuvati ni burkati Kraine med sobom"
Dalje Vojvoda kaže:
"ja ne možem kraine deržati ar se ona hoće zadovoljiti i fantiti"

To su dakle ti srpski preci zapadno od Drine, koji sami sebe nijesu zvali Srbima, već Vlasima!

I u ovom IZVORU vidimo da tada nema, naravno, nikakvih Srba u Ugarskoj, u Krajini, nikakvi Srbi nijesu bili izbjegli u državu Ugarsku, u hrvatske krajeve, radi se o pravoslavnim Vlasima koje je Vuk Karadžić u 19. vijeku proglasio, ćiribućiriba, za Srbe, jednim potezom pera u njegovom čuvenom tekstu SRBI, SVI I SVUDA!


  Kum je veoma vazna licnost na svadbi i njemu se pridaje posebna paznja i pocast. Komordzija pazi i cuva mladinu skrinju u kojoj ona donosi miraz. Caus, kao majstor ceremonije nosi stap, ide iza svatova i pazi da se svatovi krecu odredjenim redom.
U svatovima se nosi buklija napunjena vinom iz koje se pije vino kako na putu, tako i za stolom. Kad se svatovi primaknu mladozenjinoj kuci, nekoliko svatova trci prema njegovoj kuci i ko od njih prvi stigne, dobije maramu izvezenu na dva kraja.
Domacin kuce docekuje svatove, a prije nego sto mlada sjase s konja daju joj da pomiluje musko dijete.
Kada mlada sjase s konja, klekne i poljubi prag od mladozenjine kuce.
Svekrva docekuje mladu dajuci joj reseto napunjeno zitom i raznim vocem, najcesce orasima, bademima i ljesnicima. Mlada uzima reseto i zahvati iz njega pa baca po svatovima iza ledja.
Na dan dolaska mlada ne ruca sa svatovima, vec za posebnim stolom zajedno sa djeverima i "staceom".




Literatura:
1. Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Venecija 1774.
2. Mirka Pavlovic, Poglavlja o Morlacima, Zaduzbina, broj 61, 62, 63, Beograd, 2003.

Porijeklo Vuka Mandušića

Petar Drugi Petrović Njegoš, u svom djelu "Gorski vijenac", opjevao je Vuka Mandušića kao jednog od najhrabrijih Crnogoraca. U dijalogu sa vladikom Danilom, poslije strašnog i krvavog boja između Turaka i Crnogoraca, Vuk Mandušić se žali vladici Danilu i od njega traži pomoć kako bi mogao osposobiti svoj "bistri džeferdar".
Evo tog dijaloga:

"A u razdvoj boja krvavoga,
Najpotonja koja puče turska,
Džeferdara držah pred očima,
Prestriže ga, ostala mu pusta (plače)
Po remiku ka' da trska bješe!
Više žalim pusta džeferdara,
No da mi je ruku okinula!
Ža' mi ga je ka' jednoga sina,
Ža' mi ga je ka' brata rodnoga,
Jere bješe puška mimo puške;
Srećan bješe, a ubojit bješe,
Oko njega ruke ne previjah,
Svagda bješe kao ogledalo,
U hiljadu drugijeh pušakah,
Poznati ga šćaše kada pukne;
Pa sam doša' do tebe, vladiko,
Na moru je od svašta majstorah,
Bi l' mi mogli pušku prekovati?"
Na tu molbu Vuka Mandušića, vladika Danilo odgovara:
"Mrki Vuče, podigni brokove,
Da ti viđu toke na prsima,
Da prebrojim zrna od pušakah,
kolika ti toke izlomiše.
Mrtvu glavu ne diže iz groba,
Ni prekova bistra džeferdara,
Zdravo tvoja glava na ramena,
Ti ćeš pušku drugu nabaviti,
A u ruke Mandušića Vuka
Biće svaka puška ubojita".



Srbin (Vlah porijeklom) Boško Desnica: Porijeklo i pogibija Vuka Mandušića prema dokumentima iz mletackog arhiva



Ovu Njegoševu tvrdnju, o crnogorskom porijeklu Vuka Mandušića, publicista Boško Desnica demantuje riječima: "Vladika Rade učinio je nama, dalmatinskim Morlacima, jednu nepravdu, oteo nam je Vuka Mandušića i pocrnogorčio ga. On je, nesumnjivo, naišao na to ime u narodnoj pjesmi i, očaran njegovom punoćom i zvonkom ljepotom, uzeo ga otuda i njim krastio ono mikelanđelski silno oličenje muškosti u svom vijencu.
Vladičino krštenje izbrisalo je zavičajnu pripadnost dalmatinskog Vlaha i vezao ga za tlo, sredinu i događaje koji su vrlo časni, ali nijesu njegovi".

Pogibija Vuka Mandušića

Boško Desnica dalje kaže:
"Po Zlatoviću i Kolendiću, Vuk Mandušić doselio je u Šibenik sa narodom koga je Nikola Ružić digao protiv Turaka i preveo u mletačko područje. Zlatović ne navodi izvora za tu vijest, a Kolendić se pozivlje na dvije svjedodžbe u arhivu manastira Visovca, koje mi, na žalost, nijesmo imali prilike da ispitamo".
O ustaničkom vođi Nikoli Ružiću, Desnica kaže:
"Ružić je, u nadi da će mu ta zasluga pribaviti u traženju ninsku biskupiju, pobunio za račun Mlečića Petrovo polje i Prominu. Uslovi i potankosti tog ustanka utvrđeni su ugovorom zaključenim u Šibeniku 17. decembra 1647. godine među fratrima i glavarima s jedne strane, i šibenskim kontom Đovani Frančesko Zorzijem s druge strane. Sporazum sa petropoljskim Morlacima omogućio je Foskolu osvajanje Drniša, oko 20. februara 1648. godine.
Poslije tog osvajanja visovački fratri dovedoše odmetnuti narod u šibenske varoši, a oni se nastaniše u manastiru Sv. Lovre".
Povodom ovog događaja prvi put se pominje Vuk Mandušić, kao istaknuta ličnost, za koga se kaže:
"Među imenima knezova i glavara koji su potpisali šibenski ugovor ne nalazi se Mandušićevo ime, ali nemajući razloga da sumnjamo u Zlatovićevu i Kolendićevu vijest, uzimamo kao tačno da je i on došao u Šibenik prilikom te seobe. Mandušić je, dakle, prešao k Mlečićima koncem februara 1648, a kako je poginuo 31. jula iste godine, to je njegovo uskočko djelovanje u duždevoj službi trajalo svega 5 mjeseci. I već ta kratka djelatnost bila je dovoljna da ime Vuka Mandušića otme zaboravu i da mu otvori dveri na rodne epopeje!"
Kad je riječ o arhivskim podacima o Mandušiću, Boško Desnica kaže da nijesu brojni", ali su zato vrlo zanimljivi i prikazuju njegovu ličnost sa izvjesnim reljefom", pa nastavlja:
"Prvi je podatak o Mandušiću sadržan u jednoj depeši generalnog providura Leonarda Foskola, od 3. jula 1648. godine. Depeši je priložen i zapisnik Mandušićeva saslušanja o njegovoj provali na Ključ. A Mandušićev je izvještaj važan samo po tom što nam kazuje kako su duboko devet konaka, prodirali u turski kraj naši pljačkaški odredi, a što nas obavješćuje o jednoj sječi roblja, kojoj su naši morali da pribjegnu, da bi mogli braniti se od turske potjere. Uostalom, to je prikaz tipičnog uskočkog pljačkaškog pohoda, koji prolazi neopažen planinama, napada turska naselja nenadno u osvit dana, pali džamije, sa hodžom taman okuiše, hara, pljačka, ubija, podmeće vatru i vraća se natovaren plijenom i odsječenim glavama, braneći se od potjera i prolazeći kroz busije. U propratnoj depeši, koju smo prije citirali,
Foskolo kaže da je "vlaški kapetan Mandušić, iskušan u svim potrebama, doista vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegova kova".

Pravedan junak

Kad su bili u pitanju najistaknutiji uskočki starješine, pored njihovog izuzetnog junaštva na bojnom polju, posebno su cijenjeni i njihovi odnosi prema svojim potčinjenim drugovima, njihovi visoki moralni kvaliteti i pravedna podjela plijena. Evo i za to primjera. Kad je u junu 1648. godine, "Senat bio obdario popa Šorića, poglavicu goričkih uskoka, zlatnom kolajnom, Foskolo, koji tog odlikovanja nije bio predložio, jer Šorić, pijanac i srebroljubiv, nije kod njega stajao na naročitoj cijeni, pokušao je da bar odgodi predaju kolajne. U depeši od 11. jula 1648. godine, on je to opravdavao ističući 'da bi taj znak vanredne ljubavi prema tom licu, mogao da oneraspoloži koga drugog koji služi jednako kao on (Šorić), ako ne i bolje od njega, jer iako je Šorić hrabar vojnik i ima nešto prstaša, ne može da računa na uspjeh, jer sa vojnicima nije darežljiv'. Taj drugi koji bi, po Foskolovom mišljenju, bio zaslužniji nego Šorić, bio je Vuk Mandušić".
U depeši koju je Foskolo odmah po ovoj, još istog dana, uputio Senatu, on to otvoreno kaže: "kad bi za kapetana Mandušića došla druga kolajna jednaka Šorićevoj, a on je zaslužuje, to bi njemu prištedilo gorčinu isključenja, a naciji bi poslužilo na veliku utjehu, jer je on na Krajini cijenjen više nego ijedan drugi". Te nagrade, na žalost, Mandušić nije doživio.
Koristeći knjigu: "Stojan Janković i uskočka Dalmacija", Boško Desnica i ovo kaže: "Novi bosanski paša Derviš Skopljak, sišavši u Livno, bio je koncem jula uputio u Kotare svog ćehaju Husein - bega sa jednim odredom od 4.000 ljudi da se sveti odmetnutim Morlacima. Husein je, harajući Kotare, bio dopro do Biograda i Turnja, pa se sa golemim plijenom vraćao u Knin. Foskolo nemoćan da spriječi Huseinov pohod, izasla Smiljanića, sa kotarskim, a Vuka Mandušića sa šibenskim uskocima, da mu pokušaju presjeći uzmak i oteti plijen.

Sukob koji je otuda nastao i u kojem je Vuk Mandušić poginuo, opisan je do sitnica tačno u saslušanjima Ilije Smiljanića i još dvojice harambaša, koja su priložena Foskolovim depešama o tom događaju".
Ta saslušanja Desnica je donio u doslovnom prevodu, koji glasi:

Dva saslušanja

"Na prvi avgust 1648. godine, harambaša Ilija Smiljanić izjavljuje:
Jučer u osvit dana pošto smo otkrili u okolici Zečeva neprijatelja, koji je u velikom broju dolazio sa plijenom upljačkanim oko Biograda, mi Vlasi, kojih je bilo oko 700, podijelismo se u dvije čete, jednu sam vodio ja, a harambaša Mandušić drugu. Turci učiniše juriš na kaštel, u kojem se nalazio harambaša Vukadin (Mitrović) sa 30 pješaka, i osvojivši obor pognaše 30 tovarnih konja i dva moja sedlanika. Zatim gvozdenim klinovima pokušaše da se popnu i osvoje kaštel. Naši, braneći se iznutra, ubiše ih više od trideset. Turaka je bilo veliko mnoštvo i neki su od njih toliko radili da su, popevši se na kulu, koja nema svoda, tukli kamenjem one koji su u njoj bili, tako da su ubili dvojicu. Videći mi opasnost onih u kaštelu digosmo se svi da branimo i jurnuvši na neprijatelja, ja sa svojom četom, a Mandušić s druge strane, pobismo ih više od trideset, koji su sa onima gore spomenutim nađeni na razbojištu, osim drugih koje Turci odnesoše, i ugrabismo im 400 konja, sa kojih su bili sjašili. Kad Turci primijetiše da je nas malo, toliko se osokoliše da nam okrenuše lice i prisiliše nas na uzmak. U tome pogibe desetorica naših i izgubismo one zaplijenjene konje, sve osim četiri, i ostade zarobljen jadni harambaša Mandušić, poslije nego se hrabro ponio i ubio četiri Turčina. Držali su ga živa nekoliko sati, a najzad mu odsjekoše glavu. Ja sam kasnije pomogao da mu se trup sahrani. Mnogi su neprijatelji dopali rana, a konjica nije mogla da se razvija, zadržasmo se sve dok Turci, oko pola dana, ne prođoše prema Kninu. U spomenutom je sukobu harambaša Martin Jagnjić oteo jedan barjak, ubivši barjaktara koji ga je nosio. Barjak smo prikazali presvijetlom gospodinu generalu. Jedan moj sluga, po imenu Obrad Cigović, ponio se hrabro u zečevskoj kuli, otjerav više od četiri koplja onima koji su pokušavali da se popnu, i ubivši kroz puškarnice deset Turaka".

"Dana drugog avgusta 1648. godine, pristupi harambaša Martin Milković i preslušan izjavi:
U četvrtak dođe harambaša Mandušić sa, otprilike, dvije stotine svojih šibenskih Vlaha, da se pridruži nama koji je, pod Smiljanićem, bilo mnogo više od toliko. Turci koji su opljačkali biogradsko primorje, nalazeći se kod Otresa, digoše se otuda u petak ujutro i pojaviše se u pravcu Zečeva, gotovo nenadno, jer nas uhode nijesu dobro poslužile. U zečevskoj kuli ostavismo oko petnaestoricu naših da brane konje i komoru, koja se nalazila u oboru, i koju Turci jurišavši na obor zaplijeniše, pokušavajući osvojiti i kulu, pri čemu naši, koji su se uporno branili, ubiše najmanje dvadeset i petoricu.
Mi smo se sa pokojnim Mandušićem nalazili svi skupa u zasjedi, čekajući da neprijatelj prođe, jer je bio vrlo brojan, ali videći da su se Turci po kopljima, čavlima i klincima udarenim u zid od kaštela bili popeli i odozgo već tukli kamnjem ove jadnike koji su bili zatvoreni, počesmo se dogovarati da im pomognemo. Mandušić se tome opirao jer je tu odluku smatrao opasnom, ali ustrajući Smiljanić u nagovaranju udarismo zajednički na neprijatelja.
Kako bi bolje pritisli kulu, mnogi su Turci bili sjašali i ostavili konje po strani. Mi ih nagrdismo, i pobismo mnoge i postigosmo svrhu da oslobodimo naše, ali da se dogodi nered, da su se neki, ugrabivši one konje, povlačili da ih spasu, a neki su nosili i koplja koja su Turci bili ostavili kod konja, tako da su ih mnogi naši držali za Turke te otuda nastade metež i neki okrenuše bježati. Kad je neprijatelj, koji nam je prije bio okrenuo leđa uvidio da nas je malo, okrenu lice o opkoli nas i prisili na uzmak i na napuštanje upljačkanih konja.
Jadni Mandušić, koji je bio naprijed izmakao, praćen od malo svojih, bi opkoljen na jednoj ravnici od mnoštva konjanika i, dok se držao, ubio je za kratko vrijeme četiri Turčina. Jednim udarcem, odsječena mu je ruka, a potom ga živa uhvatiše i odsjekoše mu glavu. Izgubili smo četvoricu naših i osam Šibenčanaca, kako smo mislili, ali smo kasnije čuli da ih je poginulo dvadeset, računajući tu s Mandišićem i još trojicu ili četvoricu harambaša".

"Najzanimljiviji i najbliži istini je prikaz jednog šibenskog harambaše, koji nije imao razloga da ništa krije ni prećutkuje, kao što ga je u ovoj prilici imao Smiljanić, na kojeg u izvjesnoj mjeri on baca krivicu za Mandušićevu pogibiju", kaže Desnica, pa nastavlja:
Na prvi avgusta u Šibeniku. Pristupi pred presvjetlog gospodina proveditora harambaša Matija Mihaljević iz Drniša, koji nam se podložio pa sada stanuje u morskom Varošu, te izjavljuje ut imfra:
"Pošavši odavle prošle srede, a to je bilo 29. minulog mjeseca, sa harambašom Vučetom Mandušićem i drugim harambašama sa njihovim ljudima i dvije oružane nađe Papalija i Ferlanića, stigosmo u Skradin, a otuda se uputismo prema Laškovici. Bilo nas je tri stotine pedeset ljudi. Harambaša Smiljanić, Harambaša Miljković i drugi od Zadarskog Kotara. Vlasi koji su se jednako podložili (duždu), nalazeći se kod Zečeva i obaviješteni o našem dolasku, javiše nam da im se moramo pridružiti svi i tu nam svrhu poslaše kalauze, jer mi nijesmo vješti onom kraju.
Stigosmo u Zečevo u sumrak i počesmo da pregovaramo. Kotorani su uvjeravali da su Turci, koji su se bili utaborili kod Otresa sa plijenom upljačkanim u Kotarima, malobrojni, dok je Mandušić tvrdio da ih je on vidio i da ih je mnogi, pa stoga treba stati na oprezu, istaknuti prema neprijatelju dobre straže koje će paziti na njegovo kratenje i raditi sporazumno. Bi odlučeno da se pošalju straže od Kotorana kao vještijih kraju. Kada je bilo u petak ujutro, straže se ne pojaviše sa vijestima, samo što jedan Mandušićev vojnik, koji je sa svojima bio u Zečevu povika: "Eto na nas Turaka".
Mandušć izašlje odmah k zečevskoj tvrđavi deset ljudi, među kojima sam bio i ja, i viđesmo neprijatelja koji se je, jednu samu milju udaljen od tvrđave, primicao k istoj sa svojom glavnom snagom. Odmah javismo to Mandušiću i svim našim ljudima, a on zapovijedi da se svi od zakrčja, koji su bili u tvrđavi, povuku i dođu da sa njegovima uhvate busiju, kako ih Turci ne bi opazili. Kad su se svi povukli, u tvrđavi ostade šezdest Smiljanićevih Vlaha sa Konjima i stvarima, a da se o tom nije obavijestio Mandušić. Neprijatelj opkoli tvrđavu, iz koje su se Vlasi branili, dok su se ostali povukli na jedno brdo obraslo gorom. Kad je vidio tu bitku, Mandušić upita Smiljanića ko je to ostao u tvrđavi, a ovaj mu odgovori da je tu šezdeset ljudi sa njihovim konjima i komorom. To je vrlo uvrijedilo Mandušića i on je počeo da kori Smiljanića, što je pustio da se oni ljudi, kojih je ustvari bilo samo trideset, vežu i tako povuku na nas neprijatelja. On je sumnjao da se tu radilo o izdaji. Međutim, kako se boj nastavljao, viđesmo gdje pade više od deset Turaka, ali pošto im je broj sve više rastao, oni osvojiše obor, povedoše konje, koji su u njemu bili. Kad Smiljanić opazi da Turci odvode njegova konja, uze se jadati i moliti Mandušića da nasrnu na Turke i oslobode konje. Odgovori Mandušić da nije vrijeme da se upuštamo u boj, da treba popustiti okolnostima, da nije dužnost gubiti ljude radi spasavanja konja, i da će se, Gospodnjom voljom, pružiti drugih prilika da se namiri ta mala šteta. Međutim su se Turci penjali da osvoje tvrđavu, a oni iznutra, pošto su bili ostavili dzebanu u oboru, nijesu imali više čim da se brane. Kad su kotarski harambaše to viđeli, uzeše svi jednoglasno moliti Mandušića da navale na Turke, i već jednom pomognu onim ljudima, jer će se inače sve izgubiti, a on će se pokazati nevjeran. Na te riječi Mandušić odgovori: Radite što vas volja, ali sam uvjeren da ćemo danas biti uhvaćeni i da ćete me napustiti; ako bude potreba ja ću vam doći u pomoć sa svojim ljudima.
Kako nijesu pristali da idu sami, Mandušić se riješi da im učini po volji, te svi zajedno jurnusmo na Turke, pobismo ih oko dvadeset, odbismo ih od tvrđave, nagnavši ih da napuste dvije stotine pedeset osedlanih konja. Zakrčani uzeše grabiti konje ne progoneći neprijatelja, premda je Mandušić kričao da se ostave pljačkanja, a Turci nas kroz to u velikom broju opkoliše, prisilivši nas da pustimo sve konje osim tri ili četiri na kojima se Zakrčani dadoše u bjeg, a za njima i svi ostali njihovi ljudi, kao i oni oslobođeni iz tvrđave, ostavljajući prikačena jadnog Mandušića i njegove ljude. Bijući se žestoko s Turcima, pobismo ih pedeset, od kojih smo dvadeset trojici pokidali glave i ostavili ih na polju, ostale su leševe Turci digli na konje i odnijeli sobom. Naših je palo oko 20, a među njima jadni Mandušić, harambaša Ivan Kraljević i dva brata Galiotovića, od kojih je jedan zarobljen. Ostalo se spasilo po šumama, vodeći sobom dva neprijateljska konja ranjena. Turci, kojih je moglo biti dvanaest hiljada, odoše put Knina, a mi se vratismo u Skradin".

Foskolov zaključak

U Izvještaju Prevedroj Republici o Mandušićevoj smrti se kaže: "Foskolove depeše od 1. i od 5. avgusta, kojima su ova saslušanja priložena, ukoliko se odnose na događaj, rezimiraju izvještaje triju harambaša, prelazeći preko Mihaljevićevih optužaba na Smiljanića i Kotorane. Iz Depeše od 5. avgusta 1648. godine donosimo Foskolov sud o Mandušiću, koji je ujedno i jedan dostojan pomen poginulom junaku:
"Iz Šibenika stiže potvrda vijesti o pogibiji jadnog Mandušića, kojemu nek Gospod Bog podari rajsko naselje, pogibiji koju je on prije smrti osvetio smrću petorice Turaka. Bio je zaista hrabar vojnik, skroman i nekoristoljubiv vojvoda, svojstvo na koje se vrlo rijetko nailazi kod ovog naroda, koji se u većini može da nazove grabljivim. Kad bi mu uspjelo da što upljačka, sve bi podijelio među bojnike, koji su ga stoga ljubili, štovali i slušali isto onoliko koliko su ga se Turci bojali. Ja sam živo osjetio njegov gubitak, radi štete koja će otuda nastati za opću stvar".
Foskolo dalje kaže:
"Mandušić je ostavio za sobom samo jednog sestrića, kojeg je bio posvojio, i da su šibenski Vlasi došli u Zadar da ga mole da im ga postavi za poglavicu namjesto poginulog Vuka. Taj sestirć, koji je u glavarstvu nad šibenskim Morlacima naslijedio Vuka Mandušića, bio je, kako doznajemo iz jedne Foskolove terminacije, kojom mu udjeljuje investiciju nad ujakovom četom plaćenih vojnika, Šibenčanin Tadija Vraničić".
Desnica, dalje, kaže:
"Foskolov sud o Mandušiću, objašnjuje čudnu pojavu da je narodna pjesma prigrlila ovo ime za kojim stoji jedna vrlo kratka djelatnosti, dok naprotiv prelazi preko rada i imena lica koja su u istom vremenu, istoj sredini, na istom polju rada djelovali dulje i intenzivnije od Mandušića, a podjednako herojski završila. Iz toga bi suda mogao da se izvede zaključak da junaštvo nije davalo pristupa u narodnu epopeju, nego kad je bilo spojeno sa svojstvima koja su izazivala simpatije i sticala narodnu ljubav".
Boško Desnica, na kraju, zaključuje:
"Vlaški kapetan Mandušić, iskusan u svim potrebama, doista je vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegovog kova",
pisao je zadarski guvernadur Lenard Foskolo o Mandušiću Vuku, harambaši iz Šibenika, koji je za Mletke ratovao samo pet mjeseci, a opet ušao u pjesmu, narodnu, guslarsku, odakle ga je preuzeo i "pocrnogorčio" vladika Njegoš.

 
"U svojoj relaciji podnesenoj mletackom kolegiju god. 1572. generalni providur Dalmacije i Albanije Foscarini opisuje susjedne turske krajeve. Dakle u doba dok rat izmedju Venecije i Turske jos uvijek traje.
Na tom teritoriju vidi on samo dvije vrste stanovnistva - Turke u manjini i krscane u vecini. Krscane on naziva bez razlike Morlaci, i dodaje ovi su narodi srpske vjere."

70. ("Sono questi popoli christiani di fede serviana")

Grga Novak, "Morlaci (Vlasi) gledani s mletacke strane", Zbornik za narodni zivot i obicaje, Knjiga 45, JAZU, Zagreb, 1971.

slika
 
 
Venecijanski Providur Giacomo Foscarini: "U zaleđu Dalmacije žive Morlaci, srpske vjere"




Iz knjige:
Grga Novak, "Morlaci(Vlasi) gledani s mletacke strane, Zbornik za narodni zivot i obicaje", Knjiga 45, JAZU, Zagreb, 1971.

Venecijanski Providur Giacomo Foscarini: "U zaleđu Dalmacije žive Morlaci, srpske vjere", ili na italijanskom: "sono questi popoli di fede serviana".
1572. godine za stanovnike u zaleđu Dalmacije, i za stanovnike Crne Gore jasno da jasnije ne može biti, Foscarini stanovništvo neće da nazove Srbima, već kaže da su srpske vjere!
Srbin je i tada bio vjerski pojam, jer je bio živ termin - srpska vjera!
 
 
 

PORIJEKLO DINASTIJE PETROVIĆ - NJEGOŠ

PORIJEKLO DINASTIJE PETROVIĆ - NJEGOŠ



Dinastija Petrović - Njegoš, vodi porijeklo iz Drobnjaka, kako se vidi iz dokumenata koji su objavljeni u knjizi Rista Kovijanića.
Iz dokumenata se vidi da su preci Petrovića bili Vlasi, i najvjerovatnije su bili katolici.
Znači dokumenta iz arhiva jasno svjedoče, da Petrovići - Njegoši nemaju nikakvo srpsko porijeklo.


Iz knjige Rista Kovijanića koji je inače smatrao Crnogorce za dio srpskog korpusa (odrastao je i školovao se u državi Karađorđevića)

http://img374.imageshack.us/img374/8...res24319vd.jpg



Poglavlje o precima dinastije Petrović. Ovo se u Crnoj Gori krije kao najveća tajna.

http://img149.imageshack.us/img149/2...1res2477zx.jpg
http://img149.imageshack.us/img149/6...2res2464pw.jpg
http://img149.imageshack.us/img149/1...3res2484wr.jpg
http://img149.imageshack.us/img149/4...4res2503xm.jpg
http://img53.imageshack.us/img53/436...5res2473bs.jpg
http://img53.imageshack.us/img53/234...6res2486uy.jpg

Sigurno, tačno porijeklo Šekspirovo, u Engleskoj znaju svi njegovi ljubitelji, milioni Engleza.
Sigurno, tačno porijeklo Geteovo, u Njemačkoj znaju svi njegovi ljubitelji, milioni Njemaca.
Međutim, od Njegoševih ljubitelja brižno je sakriveno njegovo porijeklo. Da se ne bi kvarili svetosavski mitovi i bajke.


Pogovor Rista Kovijanića u istoj knjizi.

http://img358.imageshack.us/img358/3139/pogovor10nk.jpg
http://img213.imageshack.us/img213/4589/pogovor28li.jpg

Risto Kovijanić objavio tačna dokumenta, saglasan je i veljesrpski sajt njegos.org

Na velikosrpskom sajtu www.njegos.org, IMA rodoslov Petrovića, koji nikad nijesam gledao do skoro, jer sam znao da neđe lažu.
Saopštili su tačnu genealogiju, jer naravno znaju za dokumenta iz knjige Rista Kovijanića, ali Jovan Markuš koji je ovo sastavio, prećutao je da su Petrovići bili vlaškog porijekla i (sa 99% vjerovatnoće) prećutao je da su preci Petrovića bili katolici.


http://www.njegos.org/markus/44.jpg
http://www.njegos.org/markus/45.jpg

Ostrašćeni svetosavski publicista Markuš, nije objavio ova dokumenta iz kotorskog arhiva o porijeklu Petrovića, nije pojasnio kako je napravio genealogiju Petrovića, dakle, saopštio je poluistinu, što je isto kao neistina, ako ne i gore.

"Srpsko" porijeklo porijeklo Petrovića, što se istorije kao nauke tiče i dokumenata, ravno je nuli.
Što se mitova, pljesmica, babologije i bajki tiče, to je druga stvar.

http://img53.imageshack.us/img53/4369/drobnjak5res2473bs.jpgLink

Na ovom linku Risto Kovijanić, koji, ponavljam, bez sumnje je smatrao da su Crnogorci dio srpskog korpusa, Kovijanić piše na osnovu dokumenata iz kotorskog arhiva:

"Običavalo se dosta često u to vrijeme, da se sinu daje djedovo ili stričevo ime: očevo ime sinu davalo se rijetko kod pravoslavnih, vrlo često kod katolika. Na porodičnom stablu Herakovića, odnosno Petrovića-Njegoša nalazimo: Ivana Ivanova, Stijepa Stijepova, Nikolu Nikolina; prema tome evo i Heraka Herakova, rodonačelnika Njeguških Herakovića ..."

Jasno je da su Petrovići-Njegoši bili katolici kad su stigli u Njeguše u 15. vijeku, kao uostalom što su svi preci Crnogoraca bili katolici, dok Nemanjići nijesu počeli da forsiraju pravoslavlje.
Katoličanstvo se kod crnogorskih plemena dugo zadržalo, kod nekih plemena čak do 18. vijeka.

Smiješan je Njegoš i njegove pjesme pune mržnje, pa kaže on: "Latini su stare varalice", a ne tako davni preci mu bili Latini!!!