BOG BOSNA I BOSNJASTVO - Bosnian history info

Bosna forum historija Bosnjaka Bosanskih Srba Hrvata kultura pdf ebook knjige istorijski linkovi tekstovi srednji vijek osmanlijsko doba sredjovjekovna bosna tekstovi drugi svijetski rat cetnici ustase bosnian history culture church language information

Neke teorije o podrijetlu azijatskog plemena Hrvata (novije teorije)

 



 Trpimir Macan: Povijest Hrvatskog naroda drugo izdanje strana 15

O.k dakle jedno je sigurno nisu Slavenskog podrijetla to je sa lingvisticke strane rijeseno, to mozemo odmah izbaciti kao opciju, dali su dosli u 7 stoljecu tanije 602 god. je veoma diskutabilno  prof.  Novakovic to pobija na jedan vrlo uvjerljiv nacin, pa kaze.

Да би читаоцу било лакше разумљиво због чега се не може нико поуздати у Порфирогенитов Спис о народима и зашто нема основа да се верује о доласку Хрвата у Далмацију 602. године, скратићемо запажање проф. Новаковића на две противречности у Глави 31. Порфирогентовог списа:
Ако су Аваро-Словени владали Далмацијом 602, а не Византинци, онда Хрвати нису могли пребећи византијском цару Ираклију у ту исту Далмацију – чак да је он тада и био цар! У Далмацији није тада била византијска власт.  

Za one koji ne znaju cirilicu evo kratki prijevod, nema osnova da se vjeruje o dolasku Hrvata u Dalmaciju 602 godine, jer ako su Avaro-Sloveni vladali Dalmacijom u to vrijeme onda Hrvati nisu mogli prebjeci Irakliju u tu istu Dalmaciju, cak da je on i bio car, sto on u to vrijeme i nije bio jer tu nije postojala Vizantijska vlast.

А да Хрвати нису били у Далмацији и Славонији ни 200 година касније, потврђује Ајнхардов летопис о догађајима на франачком двору 818. и 822. године.

A da Hrvati nisu bili u Dalmaciji i Slavoniji ni 200 godina kasnije potvrduje i Ajnhardov ljetopis o dogadajima na Franackom dvoru 818 i 822 godine.

Sto se tice Bijele Hrvatske, mnogi (Schaffarik, pa cak i ostavljaju kao mogucnost Racki, Lj. Hauptmann i B. Graffenauer) smatraju da to netacan prijevod, da je u pitanju Bavarska, vise je moguce da je to u pitanju, kako to navodi Racki i Jirecek, Velika Hrvatska. Petar Skok objasnjava da ona dolazi od rijeke Elba. Sve u svemu, Bijela Hrvatska nije nikakav dokaz o postojanju i Crvene Hrvatske.
Porfirogenit tvrdi da "Hrvati" na jeziku Slavena znaci "oni koji imaju mnogo zemlje", sto vrlo interesantno upucuje upravo na Veliku Hrvatsku
Interesantno je istaci i to  da vecina teksta u DAI o Herakliju ustvari preuzeta od Teofanove kronike iz 814. godine koja spominje Avare, ali nema niti jedne rijeci o Hrvatima ili Srbima.

Sama prica o navodnoj  borbi Hrvata sa Avarima djeluje komicno, za vrijeme akcije oluja Hrvati su uspjeli mobilizovati oko 180 000 vojnika, ali eto  u stoljecu sedmom poslo im je za rukom naciniti vojsku sastaljenu od 100.000 ljudi.

Od Milana Budaka na stranici 9 iz njegove knjige prva stoljeca Hrvatske iz 1993 godine saznajemo da su Hrvati politicka nacija, sastavljena od raznih etnickih elemenata dakle jedan konglomorat razlicitih naroda, sto je jasno svakome ko ima dobar vid. Ne zna se sa sigunoscu ni odakle su ti Hrvati dosli, ako su uopste dosli odnekud.

 

 

 

 

Evo ovdje Budak iznosi neke glavne teorije, a postoji i jedna koja kaze da oni u pocetku i nisu bili etnos vec neka vrsta granicara, vec su to tek naknadno postali kada su Slaveni prihvatli to njihovo divlje Azijatsko ime.

Jedna od popularnih teorija je i Iranska teorija a nju je uspjesno opovrgnuo poznati Hrvatski lingvista i historicar Radoslav Katicic.

 

Da vidimo sta uvazeni Vjekoslav Klaiv misli o podrijetlu Hrvata

 

 

Vjekoslav, Klaic: Hrvati i Hrvatska, ime Hrvat u povijesti Slavenskih naroda Matica Hrvatska

Zagreb 1935 stranice 15 i 16

 

Kao sto vidimo oni ne znaju nista pouzdano o sebi, postoje samo neke predpostavke i teorije koje se svode na neke lingvisticke igrarije i to je u biti to.Ti divlji Azijati nisu nista iza sebe ostavili, ne postoje nikakva arheoloska nalazista proto-Hrvata, ne zna se odakle su dosli, dali su uopste i bili neki etnos, ponekad i povjerujem Srbima(Slugama) kada kazu da su oni jedna obicna Vatikanska izmisljotina, ni o Hrvatskoj drzavi nema nikakvih dokumenata u originalu, ama bas niti jedan. O playstation Hrvatima nema originalnih podataka ni u jednom arhivu cije postojanje je starije i od tzv stare Hrvatske iz perioda hrvatske narodne dinastije”, odnosno iz vremena prije, navodnog, njenog potcinjavanja od strane Madara ni u arhivu Vatikana, ni Venecije.... ama bas nigdje samo u prepisima citaj falsifikatima. Poznati Turski historicar Osman Karatay je konacno rijesio zagonetku o njihovom podrijetlu prai Hrvati su bili Turanskog podrijetla, jedno pleme nize vrste, koje se je pomijesalo do te mjere sa Slavenima i domicilnim stanovnistvom da su izgubili svoj identitet, jezik koju su ti divlji Azijati nekada imali.Ljudi koji sa ponosom danas nose Tursko tude ime koje asocira na jedan narod koji preziru iskljucivo radi veze sa Islamom. Hrvati su zapali u jedan trans i potpuno su izgubljeni u prostoru i vremenu, oni su o sebi izmislili toliko teorija da se danas ne mogu naci dva Hrvatska povijesnicara koji se slazu oko podrijetla Turk-Mongola Kur-Bata, desi se to kada ti historiju pise Vatikan i polupismeni fratri.  Sa njihovim navodnim dolaskom podudara se poraz Avara po Carigradom 626, oni su vjerovatno organizovali Slavene u borbi proti Avara, i stopili se u Slavensku masu.Znate onu pjesmu "Ruzica si bila,sada vise nisi...",tako  je to otprilike i sa iranskom teorijom o porijeklu Hrvata.
Iranska teorija,u biti,kaze da su neka plemena iz Irana naselila podrucje sjeverno od Crnog mora,i od njih se onda odvajaju Hrvati i sele na podrucje Poljske,tu slavoniziraju,i potom,u drugoj fazi dolaze na Balkan i formiraju se u hrvatski narod,ali historicari jos uvijek tragaju za cvrstim dokazima o toj selidbi iz Irana.Nikad se to nije maklo dalje od teorije.Imena brace i sestara,koje spominje Porfirogenet - Klukasa, Lobela, Kosenca, Muhla, Hrvata, te Tuge i Buge takoðer su turska.
Svaka druga interpretacija - slavenska, germanska, ilirska, iranska, latinska, grcka - nije pruzila uvjerljiva objasnjenja, dok s interpretacijom tih imena kao turskih, dakle, KŸlŸk, Alpel, Kšsenci, Mugel i Korvat te sestara Tugay i Buga, nema problema ni lingvisticki ni povijesno.
I imena prvih hrvatskih vladara su po Karatayu turska: Porin ili Branos.Turski element tada vise nije bio brojan.Turci (Kurbati) su bili asimilirani slavenskom vecinom, koju su organizovali u borbi protiv Avara i kojoj su dali svoje ime, a zatim su, kad je osnovana zajednicka (hrvatska) drzava u Dalmaciji, postali njeni gradjani

Turski historicar, dr Osman Karatay smatra da su Hrvati cisto tursko pleme, te da "iranska" i "kavkaska" teorija pada u vodu,jer nema nikakvog naucnog uporista. Za razliku od toga, on navodi sijaset dokaza u svojoj knjizi "U potrazi za izgubljenim plemenom", što se može procitati i na "Globusovoj" stranici,vidi sljedeci link:


www.globus.com.hr/Clanak.aspx?BrojID=37&ClanakID=516&Stranica=2

"U potrazi za izgubljenim plemenom"

Osman Karatay u svojoj knjizi "U potrazi za izgubljenim plemenom" opisuje kako su tursko pleme, Kurbati (Bijeli Oguri), u drugoj polovici 6. stoljeæa Avari protjerali iz njihove tadašnje postojbine na sjeveru Kaspijskog mora, pa su oni došli u Galiciju, na jugu današnje Poljske. Nekoliko godina kasnije Avari su ih opet poèeli ugrožavati s juga, iz današnje Maðarske i Slovaèke. Kurbati Oguri, koji su, da bi vladali brojnijim Slavenima, morali primiti neke njihove obièaje i jezik, organiziraju Slavene u borbi protiv Avara, a posljednja etapa tog otpora bio je prodor u Dalmaciju, iz koje su tada èak i protjerali Avare, u zajednièkoj akciji s Bizantom i Francima. Ti malobrojni Turci, Oguri, s vremenom su se sasvim poslavenili, ali su svoje tradicionalno ime - Kurbat - "dali" novostvorenom narodu, tzv."Hrvatima".

Ti proto-Hrvati su izgledali oko prilike ovako. http://www.loc.gov/exhibits/empire/images/p87_7009__01476_.jpg

Odlomak iz knjige  Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Zagreb 1989; 1994

Još se 1978. g. O. Kronsteiner pitao »Gab es unter den Alpenslawen
eine kroatische ethnische Gruppe«,60 našto je - a to je za nas osobito važno!
- dao negativan odgovor. Naime, istražujući toponimiju, točnije pojavu
imena Hrvat u toponimiji ranosrednjovjekovnog naseljenja (ime se
pojavljuje 20 puta, a od toga 10 puta na današnjem austrijskom
području),61 Kronsteiner s pravom zaključuje kako do danas nije nikome
pošlo za rukom dokazati vezu između tih toponima i migracije nekoga
slavenskog plemena Hrvata koji bi se doselio u Alpe. Kronsteiner zatim
analizira podatke 3. poglavlja u »De administrando imperio« potcrtavajući
prije svega danas već utvrđenu spoznaju »dass die Namen der sieben
Geschwister kein slawisches, sondern ein turksprachiges Etymon enthal-
ten«.62 Prema tome, on s velikom vjerojatnošću zaključuje da su anonimovi
Hrvati »onkraj Bavarske«, dakle u Alpama, imali vođe koji su nosili turska
(= avarska) imena.
Potvrdu svojoj pretpostavci nalazi u Nestorovoj
»Kronici« gdje se kao Slaveni nabrajaju Bijeli Hrvati, Srbi i Horutani, dakle
Karantani. Kronsteiner upozorava na dosad nezapaženu činjenicu da se
Hrvati gotovo uvijek spominju zajedno s Avarima, da ih nadalje nalazimo
samo u onim krajevima koji su bili pod avarskom »kontrolom«. Ako se zatim
uzme u obzir činjenica, nastavlja svoje dokazivanje isti autor, da su Avari u
alpskim zemljama boravili najmanje dvjesta godina, onda je »völlig aus-
geschlossen dass sie in dieser langen Zeit keine Spuren hinterlassen hätten,
was man bisher als fast selbstverständlich hinnahm«.63 I arheološki nalazi
ga upućuju na slavensko-avarsku simbiozu, koja je, što se jezika tiče, svršila
u korist Slavena.
U Alpama se može u ranom srednjem vijeku naći čitav niz
osobnih imena » die weder deutsch h slawisch oder romanisch zu
60 Wiener slavistisches Jahrbuch, 24 B., Wien-Köln-Graz 1978. str. 137-157.
61 N. dj., str. 137. 

 Odlomci iz knjige "Hrvati u svijetlu historijske istine"

Hrvati su kroz cjelu svoju povijest usporedo sa razvojem situacije mjenjali ne samo svoje uverenje, vec i narodnost ako je to bilo potrebno. Ali, nešto u čemu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tuđim istorijskim baštinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List” od 14. IV. 1939.) gde se ovo priznanje izražava u rečenici: „Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojemu su dali svoje ime, iako su bili u manjini”. Hrvati, dakle, po ovom svome priznanju dolaze u slavensko starosjedilacko,  i donose sobom svoje ime, sa kojim se to slavensko starosjedelaštvo stoljecima sukobljuje.

Svoje neslavensko porjeklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaštva prvi hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković, koji u knjizi „Narod i zemlja Hrvata” na strani 34 kaže : „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku, da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i organizirala slavenske mase”.

Prihvatimo li stanovište dr. Lorkovića da Hrvati nisu slavenskog porjekla, što se poslje događaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razumje, postaje neobjašnjivo, kako da došljačko plemce Hrvata gubi sva svoja obilježja sa kojima je došlo, pa čak i svoj materinji jezik, a da ipak tobože osigurava prestiž svoga nepopularnog imena, koje je docnije pretrpjelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate. Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narodi gube svoja obilježja i materinje jezike samo onda, kada se utope u jače i kulturnije sredine kojima, razumje se, nije potreban „organizatorski smisao” i takvih poludivljih došljaka, koji nisu u stanju ni da svoj materinji jezik održe. Pa ipak, Hrvati sa rezultatima naturanja svoga imena Bosnjackom nacionalnom i etnografskom prostoru do prošloga vjeka nisu bili zadovoljni.

Kao što god postoji oprečnost o vlastitom porjeklu među samim Hrvatima, (jer „suvremena hrvatska povijest” u djelu štampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr. Lorkovića, da su Hrvati gotskog porekla), tako su različiti i datumi njihovog doseljenja unešeni u njihovoj „povijesti”. Tako je o dolasku zabilježio vizantijski car Konstantin Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata” odvojila petorica braće, među kojima i jedan po imenu Hrvat, te došli u Dalmaciju, gdje su zatekli Avare („Hrvatski List” od 15. IV. 1939.). Za ovu istorijsku tvrdnju izgleda nam da je Hrvatima primarni momenat bio zaposjedanje Primorja. Međutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje datum hrvatskog doseljenja, pošto je Porfirogent živio, odnosno vladao od 912. do 959. godine. Hrvatski istoričar Pavle Vitezović (1652. - 1714.) pomjera ovaj datum doseljenja unazad i kaže da se onih petorica braće doselilo 640-te godine poslje Hrista i da su se nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smičiklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz pojma nekog brdskog junaštva, Vitezović kaže da ime Hrvata potiče od onoga među petoro braće, koji se zvao Hrvat. Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezovićevo pomjeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomjerila još za daljnjih 100 godina unazad. („Hrvatski List” od 14. IV. 1939). Ko zna, neće li se naći koji od Starčevićevih učenika koji će pronaći da su Hrvati doselili još u ledeno doba.

Slavonski istoričar Matija Katančić (1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoličke vjere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatskom” Hrvatima.  O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše. „Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali”. Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.

Antun Radic u „Domu” od 10.11.1904. 

Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi jos prije 20 godina dosli tamo dalje u Hrvatsku, npr u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati- vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. Ali nije tako bilo samo medu gospodom, nego jos vise među seljacima: i to su bili ”Rasci„ i ”Sokci„- a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to učinio, da su danas i gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ime i seljaka, koji ponosno kažu da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to učinio?
Tko je te Hrvate tako rekuc stvorio?
To je učinila Stranka prava. Nauka Ante Starcevica ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate! Tako je to moj gospodine, a lako vama danas govoriti!”


Antun Radic u „Domu”od 3.12.1903 objašnjava kako su Slovenci pretvoreni u Hrvate.

„U staro vrijeme, i još pred 300 do 400godina nije oko Zagreba, Krizevaca,Siska, Pozege itd uopce u Hrvatskoj s druge strane gore Velebita do mora, u cijeloj toj zemlji nije bilo ni jednog Hrvata: Hrvati su bili preko Velebita, blize moru, a oko Zagrba itd pa na zapad sve preko Ljubljane i dalje dolje uza Savu sve su to bili Slovinci ili Slovenci. a DANAS SU TU HRVATI! A GDJE SU SLOVENCI? JESU LI SLOVENCI PROPALI? SUDITE, jesu li propali: kad je hr vlada i država preko Velebita pri moru propala, preselili su se hravstki bani među Slovence, u Zagreb ali su se svejdeno zvali hr bani, i vlada se njihova zvala hrvatska. I tako su Slovenci imali hr bana, ali to njima nije bio tudji ban, jer su Slovinci govorili slično, ili posve jednako kao i Hrvati. Ali kad imadu hr bana i hr valdu, poceli su ljudi sve po malo govoriti da je to i narod hrvatski. I tako su se Slovenci sve po malo provzali Hrvatima - izgubili su svoje ime, tako da danas ni 1 seljak oko Zagreba ne zna sto je to slovenac ili slovinac, nego kaže da je hrvat.
 

 

These documents from 1102 to about 1340, which we have examined, contain many references to Croatia and to its nobility; but I have not uncovered a single reference to Croats as a possible ethnic label, unless one should construe in that way Thomas’ mention of the two sons of Butkov, who attacked the village of Ostrog.” (J. Fine, When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans - Slavonia, Dalmatia and Velebitia after 1102, page 109)

 

 

„Prvi historijski utvrđeni dokumenat kojim se imena Hrvat i Hrvatska pojavljuju u povijesti, jeste glasovita povelja Kneza Trpimira od 4. marta 852. godine, u kojoj knez potvrđuje svome prijatelju i kumu – splitskom nadbiskupu Petru – neke njegove posjede u Lazanima i Tugarima, a u kojoj se Trpimir naziva ”Dux Croatorum„, a njegova zemlja ”Regnum Croatorum„ (kraljevstvo hrvatsko), dakle kao organizovana država.” („Hrvatski List” od 16. IV 1939.). Jedna mala nesmotrenost dovoljna je da upropasti čitav snop brižljivo skrojenih istorijskih falsifikata. Tako je ovaj odlomak uhvatio u laži onu hrvatsku priču o dolasku polovicom VII. stoljeća ili ranije, o nekom naturavanju hrvatskog imena, a još manje o „organizatorskom smislu”, jer kao što im ovde nehotice izlete, nije se pre druge polovice IX. stoljeća niti znalo za ime Hrvata, a još manje za njihovu – nazovi – državu.

Poznato je kao sto vidimo da su Hrvati cesto tražili sebe kroz Slovene, Ilire, Gote, Indo-Arijevce, itd. No šta je ustvari istina?Ko su zapravo tzv.'Hrvati"?

Prema nekim novijom istrazivanjima Hrvati su porijeklom Turci (taènije tursko pleme nižeg reda,KURBATI),a ne kako se vecinom do sada mislilo da su porijeklom od iranskog plemena pristiglog sa Kavkaza,s èim se slažu danas vodeæi turski historièari poput dr Osmana Karataya, specijalistu za Balkan.Kasnijim razvojem Hrvata kao naroda njihova etnicka struktura je znatno izmijenjena,prije svega od strane Avara, Ilira,Slavena,a mnogo kasnije Talijana,Bosnjaka i drugih.

Na ovoj mapi Karatay daje prikaz selidbe turskog plemena Kurbati (Bijelih Ogura),od kojih su nastali Hrvati:



Slicno,kao i Sluge tzv.(Srbi) Hrvati su samo jedan konglomerat razlicitih naroda i plemena kojima je jedino zajednicko ime (koje je turskog porijekla),cak i dan danas da se jasno primjetiti ta izrazita nehomogenost Hrvata kao naroda sto se najasnije moze uociti ako se osmotri njihov narodni jezik,koji je i vise nego nehomogen.Ako bi smo sastavili zajedno Dalmatinca,Zagorca,Istrana i Slavonca i dali im zadatak da govore narodnim jezikom,tu niko nikog ne bi nista razumio.LOOOOOOOOL

Prije Karataya, to azijsko porijeklo Hrvata nazreli su mnogi historicari,a posebno hrvatski historièari i etnopsiholozi.

Poznati hrvatski historièar Niko Županiæ je napisao djelo "Prvobitni Hrvati", gdje kaže:

"Prvobitni Hrvati, mislim, nisu bili Sloveni, veæ tude pleme iz Azijske Sarmatije, koje je u oluji Seobe Naroda udes bacio u transkarpatsku slovensku domovinu, pa je sebi podvrglo neki dio puka, a taj se poèeo nazivati Hrvatima".

Nada Klaic, poznati hrvatski historicar, nalazi da su Avari cinili veliki dio prve zajednice Hrvata:

"Hrvati su našli Avare u posjedu te pokrajine (Dalmacije). Pošto su neko vrijeme meðusobno ratovali, pobijedili su Hrvati, neke su od Avara poklali, ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati. I sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari".

Mladen Lorkoviæ:

"Citava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajuci Hrvati bili neslovenska naslaga koja je prekrila i organizovala slovenske mase."


Katolièki sveæenik Matija Katanèiæ:

"Uvjericeš se najzad da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naroèito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali".

Bosnjak katolicke vjeroispovijesti Ivan Frano Jukiæ æe zabilježiti da u Bosni, u 19. stoljecu, "katolici ne znaju šta znaèi rijeè Hrvat, a kamoli da se oni oseæaju pripadnicima hrvatske nacije".

Govoreci o padu Salone i Dalmacije Konstantin Porfirogenet kaže da su Avari „vidjevši da je to najbolja zemlja, naselili su se u njoj”. Porfirogent pise u svojim spisima da su se Hrvati i Avari (turskom-mongolska plemena) medusobno mijesali (zenili).

Hrvatski etnolog Vladimir Dvornikoviæ piše u knjizi "Karakterologija Jugoslovena" o azijatskim odlikama Zagoraca i o njihovoj BRAHIKEFALIJI (okrugloglavosti).


 

 

 

 

 

Obicaji Hrvata i drugi o njima

1)Hrvati nikada u historiji nisu imali vladara koji je govorio njihovim jezikom"(Franjo Josif)
2)Hrvati to su dronjci"(Franjo Josif)
3)Hrvati su izmet ljudskog roda (Adolf Hitler)
4)Hrvati su najhrabriji narod na svetu ne zato sto se nicega ne boje, nego zato sto se nicega ne stide"(Jovan Ducic)
5)Od svih naroda na zemaljskom saru, Hrvati su najgrozniji"(Karl Marx)
6)Boze sacuvaj nas gladi, kuge i Hrvata"(iznad ulaza u Njemacku katedralu)
7)Hrvate treba staviti pod starateljstvo"(Teodor Ruzvelt).

Kada je 1848 izbila revolucija u Sjevernoj Italiji za otcepljenje od Austrije tkzv. Milanski ustanak, Hrvati su na celu sa banom Jelacicem poslani da uguse taj ustanak, gdje su pocinili stravicna zvjerstva. Tom prilikom Marks i Engels napisali su sljedece stihove:

Peitschen Gesindel in die Donau
Staupen fort das Freche Lumpenpack
Die Bettler, hongrig, inres Lebens mude
Ein Schwarm Landlaufer, Schelme, Vagabunden,
Kroatenabschaum, niedre Bauernaknechte
Die ausgespien ihr ubersatigt land
Zu tollen Abend tuuern Sicherm untergang

u prevodu na Bosanski:

Batinom otjerati te bitange u Dunav
Sibajuci odgurati od sebe ovu drsku poganiju
Gladne prosjake, umorne od zivota
Copor Bjegunaca, nevaljalaca, hulja, probisvjeta
Hrvatska govna ljudskoga roda, niske seljacke slugenjare
Koje je izbljuvala njihova presita zemlja
Da bi postali bjesni pustolovi i da bi sigurno propali





Austrougarski vice-maršal Gherter:
"Ja nisam vidio u svome životu, ni čuo za zvjeri u ljudskom obličiju poput hrvatskih vojnika. Mada su ratovali sa nama i prvenstveno služili za zastrašivanje i represiju nad narodom, ja kao čovek se stidim sto su stajali u našim redovima. U samoj borbi bi napuštali položaje, dok bi veoma vješto izbjegavali protivničku vojsku i uvjek se kretali ka zbjegovima koje su sačinjavali goloruki ljudi, žene i djeca. Kada bi ih ponekad i stizali činili su strahote od kojih se i nama dizala kosa na glavi. Oni su pogan svjetu i evropskoj kulturi."

 

I poznata italijanska dokumenta ne govore ništa bolje o Paveliću i njegovoj državi: "Vidim Pavelića, okruženog njegovim banditima", zabeležio je u svom dnevniku, 25.aprila 1941. godine, italijanski ministar inostranih poslova grof Galeaco Ćano.
Italijani su se zgražavali nad hrvatskim zločinima u Drugom svetskom ratu, ostavljajući o tome nemali broj dokumenata. Medju najpotresnija italijanska dokumenta o hrvatskom genocidu nad Srbima spada pismo generala Aleksandra Luzana Musoliniju. Evo tog pisma:

"Duče! Moja bezgranična odanost prema Vama mi, nadam se, daje za pravo da, u nečemu, odstupim od strogog vojničkog protokola. Zato i žurim da Vam opišem jedan dogadjaj kojemu sam, unazad tri sedmice, lično prisustvovao.
Obilazeći sreska mesta Stolac, Čapljinu i Ljubinje (izmedju 60 i 130 km severno od Dubrovnika) – saznam od naših obaveštajnih oficira da su Pavelićeve ustaše, prethodnog dana, počinile neki zločin u jednom selu (Prebilovci), i da će, kada se to pročuje, okolni Srbi ponovo da se uznemire.
Nedostaju mi reči da opišem ono što sam tamo zatekao. U velikoj školskoj učionici, zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 njenih učenika! Nijedno dete nije bilo starije od 12 godina! Zločin je neumesna i nevina reč – to je prevazilazilo svako ludilo! Mnogima su odsekli glave i poredjali ih po djačkim klupama. Iz rasporenih utroba ustaše su izvukle creva i, kao novogodišnje vrpce, rastegli ih ispod plafona i ekserima ukucali u zidove! Roj muva i nesnošljiv smrad nisu dozvoljavali da se tu duže zadržimo. Primetio sam načeti džak soli u ćošku i zgranuto ustanovio da su ih klali polako, soleći im vratove! I taman kad smo odlazili, u zadnjoj klupi se začulo dečje krkljanje. Pošaljem dvojicu vojnika da vide šta je. Izneli su jednog djaka, još je bio u životu, disao je sa napola presečenim grkljanom! Svojim kolima odvezem to jadno dete u našu vojnu bolnicu, povratimo ga svesti i od njega saznamo punu istinu o tragediji.
Zločinci su najpre, na smenu, silovali učiteljicu Srpkinju (ime joj je Stana Arnautović) i onda je, pred decom ubili. Silovali su i devojčice od osam godina. Za sve to vreme, pevao je silom dovedeni orkestar cigana i udarao u tambure!
Na večnu sramotu naše, rimske crkve – i jedan božji čovek, jedan župnik, u svemu tome je učestvovao! Dečak koga smo spasili, brzo se oporavio. I čim je rana zarasla, našom nepažnjom pobegao je iz bolnice i otišao u svoje selo, da traži rodbinu. Poslali smo patrolu za njim, ali uzalud; našli su ga na pragu kuće zaklanog! Od hiljadu i nešto duša, u selu više nema nikoga! Istoga dana (to smo otkrili kasnije) kad je izvršen zločin u školi, ustaše su pohvatale još 700 stanovnika sela Prebilovci i sve ih bacili u jamu ili na životinjski način na putu do jame pobili. Spasilo se samo oko 300 muškaraca: jedino je njima uspelo da probiju ustaški obruč oko sela i da pobegnu u planinu! Tih 300 preživelih jače je od najelitnije Pavelićeve divizije. Sve što su imali da izgube, oni su izgubili! Decu, žene, majke, sestre, kuće, imovinu. Čak su i straha od smrti oslobodjeni. Smisao njihovog života je jedino u osveti, u strašnoj osveti njih je, u neku ruku i stid što su preživeli! A takvih sela, kao što su Prebilovci, puna je Hercegovina, Bosna, Lika, Dalmacija.
Pokolji Srba su dostigli takve razmere da su, u tim krajevima, zagadjeni i mnogi vodeni izvori. Iz jednog vrela u Popovom Polju, nedaleko od jame u koju je bačeno 4.000 Srba, izbijala je crvenkasta voda, lično sam se u to uverio! Na savest Italije i naše kulture pašće neizbrisiva mrlja, ako se, dok je vreme, ne distanciramo od ustaša i ne sprečimo da se nama pripiše da podržavamo bezumlje!" 

Evo, da ne bude da ja nesto izmisljam o obicaju rezanja babe na pola u Hrvatskoj, tacnije u sjevernoj Slavoniji.

James G. Frazer
The Golden Bough: The Roots of Religion and Folklore
Book: II
Strana: 216
1890


On the 1st of March the Albanians strike men and beasts with cornel branches, believing that this is good for their health. On Good Friday and the two previous days people in Croatia and Slavonia take rods with them to church, and when the service is over they beat each other “fresh and healthy”. 

Laughing Navodno, poslje mise  Hrvati bi se mlatili stapovima vjerujuci kako je to dobro za zdralje. Laughing Laughing Laughing