BOG BOSNA I BOSNJASTVO - Bosnian history info

Bosna forum historija Bosnjaka Bosanskih Srba Hrvata kultura pdf ebook knjige istorijski linkovi tekstovi srednji vijek osmanlijsko doba sredjovjekovna bosna tekstovi drugi svijetski rat cetnici ustase bosnian history culture church language information

Kako su Hrvatski mitomani  V.Klaic, Racki, Kukuljevic... manipulisali sa granicama Tomislavove Hrvatske u politicke svrhe

Tko je Tomislav?

Svaki se povjesničar u svome poslu nužno susreće i s onim pitanjima na koja najčešće nije moguće odgovor pronaći u povijesnim izvorima. Reljefne osobitosti, klimatski uvjeti ili vegetacijeke posebnosti, primjerice, ključni su čimbenik za život ljudi, razvitak društva i privrede na određenom prostoru, gustoću naseljenosti itd. No, izvori o tome u pravilu ne govore. Što dublje ulazimo u prošlost, to su naša saznanja o navedenim pitanjima oskudnija i nesigurnija. Zemljovidi predstavljaju nužnu kompenzaciju pri proučavanju nekog prostora u određeno vrijeme jer o obilježjima reljefa pored navedenog ponajčešće ovise i politički odnosi, omjeri snaga političkih jedinica i granice državnih tvorevina, što se redovito i prikazuje na povijesnim zemljovidima. Njihova je uloga osobito velika u udžbeničkoj literaturi u kojoj su nezaobilazni kao nastavno sredstvo za lakše usvajanje temeljnih povijesnih znanja. Često puta dešava se, na žalost, da upravo povijesni zemljovidi srozavaju povijesna znanja služeći dnevnoj politici. Uvrštavanjem takvih zemljovida u udžbenike, povijesna neistina postaje dio povijesnog obrazovanja širokih slojeva, o čemu u novijoj hrvatskoj povijesti postoji mnoštvo dobro poznatih primjera.

Upravo stoga valja ponešto kazati i o prikazivanju na povijesnim zemljovidima granica Hrvatske u Tomislavovo doba s obzirom na njegovu mitsku ulogu u hrvatskoj povijesti, kako u starijoj hrvatskoj historiografiji, tako i u svijesti širokih narodnih slojeva koji još i danas u Tomislavu vide nacionalnog junaka otjelotvorenog u spomeniku tome vladaru na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu. Poglavito je pak potrebno progovoriti o tom pitanju s obzirom na trenutačno važeće nastavne programe i aktualne udžbenike povijesti sa zemljovidima na kojima su prikazane granice Hrvatske za Tomislavove vladavine izgubile svaku vezu s realnošću. Unutrašnje mogućnosti i prilike onovremene hrvatske države, te vanjskopolitičke okolnosti prve polovice X. stoljeća nisu išle u prilog hrvatskome vladaru. Unatoč tome, već letimičan pogled na povijesne zemljovide u našim udžbenicima povijesti navodi na pitanje, temeljem kojih izvora su granice Hrvatske za vrijeme vladavine Tomislava postavljene na rijeke Drinu, Dravu i Muru. No, prije prelaska na utvrđivanje činjenica potrebito je ipak i kazati nešto o našim školskim povijesnim zemljovidima, pri čemu je analizom dovoljno poći petnaestak godina unazad.

Povijesni atlas za osnovnu školu iz 1983. godine(1) donosi zemljovid Hrvatske u doba Tomislava sa sjevernom granicom na rijekama Muri i Dravi, s koje se granica spušta na sjeverne obronke Krndije i Dilja, a potom na Savu nešto uzvodnije od ušća rijeke Bosne. Od ušća u Savu spušta se granica tokom Bosne prema jugu, zatim južnim padinama planine Vlašić, odakle ide na jug i prelazi gornji tok Vrbasa, da bi se potom spustila dalje na jug preko planine Vran. Odatle se oštro zavijajući spušta na donji tok Cetine do njezina utoka u Jadran. Sjeverozapadna granica s Mure se spušta tokom Sutle na jug, preko njezina ušća u Savu otprilike slijedi današnju granicu između Hrvatske i Slovenije, a potom preko Risnjaka i Učke izbija rijekom Rašom na morsku obalu. Gotovo identične granice Hrvatske u Tomislavovo doba prikazane su u Povijesnom atlasu J. Lučića iz 1989.(2)  Hrvatski povijesni zemljovidi iz 1992.(3)  donose znatno proširenje hrvatskih granica na istok. Prikazana granica u ravnom potezu otprilike slijedi na istoku današnju državnu granicu Republike Hrvatske sa Srbijom, a zatim rijekom Drinom sve do planine Tare prati granicu Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Odatle granica Tomislavove Hrvatske ide Drinom, da bi se nešto nizvodnije od utoka rijeke Lim u Drinu oštro okrenula prema zapadu, a potom opet pod oštrim kutom kod planine Treskavice okrenula na jug, obuhvaćajući Zahumlje, Travuniju i Duklju, a potom se spustila na morsku obalu. Taj dio, međutim, na karti nije prikazan. Nije teško na tome zemljovidu nazrijeti dnevno-političke ciljeve koji nemaju mnogo dodirnih točaka s povijesnom znanošću. Pa ipak, takve su apsurdne granice preuzete na svim zemljovidima u trenutno važećim povijesnim udžbenicima u kojima se obrađuje srednjovjekovna povijest Hrvata. Tako udžbenik F. Sabalića korišten u nastavi povijesti tijekom školske godine 1996/97. donosi takav prikaz granica,(4) kao i udžbenik I. Makeka,(5) u kojemu je doslovno preslikan zemljovid iz spomenutog djela J. Lučića. Isti ćemo zemljovid u crno-bijeloj tehnici pronaći u priručniku Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća,(6)  te u udžbeniku za II. razred gimnazije istog naslova.(7)  Stanovit je odmak primjetljiv u priručniku za I. razred strukovnih škola autora V. Đurić i I. Peklića,(8)  u kojemu je sjeverna granica postavljena na Dravu, dok je Međimurje ostalo izvan hrvatskih granica. Istočnom je granicom uglavnom određena crta važeća u atlasima iz 1983. i 1989. godine, ali su autori područja do Dunava i Drine označili kao područja pod povremenim hrvatskim utjecajem. Alternativni udžbenik za II. razred gimnazije Stvaranje europske civilizacije i kulture (V.-XVIII. st.)(9) donio je viđenje granica Tomislavove Hrvatske temeljeno na relevantnim povijesnim izvorima i dostignućima novije hrvatske historiografije, ali mu je zbog toga Ministarstvo prosvjete i športa uskratilo odobrenje za uporabu u nastavi povijesti, upravo kao i udžbeniku za VI. razred autora N. Budaka i V. Posavca zbog sličnih razloga.(10)

Valja se zapitati kada je došlo do tako drastičnih promjena prikazivanja hrvatskih granica u Tomislavovo doba, te koji su razlozi tih promjena. Posljednji udžbenik povijesti koji prikazuje spomenute granice prema Lučićevim atlasima iz 1983. i 1989. godine udžbenik je autora H. Matkovića i B. Draškovića za II. razred gimnazije.(11)  Iduće 1992. izlaze Lučićevi Hrvatski povijesni zemljovidi, u kojima autor donosi spomenuto proširenje hrvatskih granica, što otad nekritički prihvaćaju gotovo svi autori povijesnih udžbenika. Koji su razlozi naveli uvaženog i neospornog stručnjaka, sada pokojnog I. Lučića, na takvu promjenu stavova o pitanju hrvatskih granica nećemo nikad saznati, ali je očevidno da se nije radilo o povijesnoj utemeljenosti izvornim materijalom, već prije o diktatu političke moći, što je razvidno iz zbivanja vezanih uz udžbenike autora N. Budaka i V. Posavca, te V. Posavca i T. Medić,(12) te uz programe nastave povijesti što ih je izradila A. Szabo.(13) Da je spomenuta inicijator ovih promjena nije teško naslutiti, a na to ukazuje i navođenje njezina imena kao stručnog konzultanta i recenzenta, te zidna karta Hrvatska u doba kralja Tomislava(14) u mjerilu 1:500000, koja predstavlja gotovo doslovno preslikan Lučićev zemljovid iz djela Hrvatski povijesni zemljovidi.

Spomenutim ćemo se zemljovidima i pitanju granica vratiti nakon temeljitije prosudbene analize izvornog materijala i mišljenja eminentnih povjesničara o Tomislavovu dobu.

Hrvatska historiografija do danas posvetila je Tomislavu i njegovoj vladavini više prostora nego bilo kojem drugom hrvatskom vladaru. Na ovome je mjestu svu literaturu nemoguće i navesti, a kamo li o njoj raspravljati, što uostalom nije ni cilj ovog rada. Kako je dobro znano, Tomislavova se osoba uzdigla do razine mita, što ne treba čuditi znade li se da o njemu i o Hrvatskoj njegova vremena postoji sačuvan više nego oskudan izvorni materijal. Upravo stoga bio je Tomislav izrazito pogodan da postane mitski lik ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti. Nastanak suvremenog mita o kralju Tomislavu podrobno je analizirao I. Goldstein,(15) no ne smatram suvišnim još jednom ukazati na temeljne razloge i splet političko-historiografskih okolnosti koje su dovele do toga da u današnjoj svijesti hrvatskoga naroda upravo Tomislav figurira kao jedna od najznačajnijih osoba hrvatske prošlosti uopće, iako za takvo mišljenje nema potvrde u povijesnim izvorima.

Za razliku od Trpimira, Branimira, Muncimira, Držislava ili Zvonimira, iz Tomislavova vremena ne postoji ni jedan poznati sačuvani natpis u kamenu, a pisani su izvori u kojima se spominje njegovo ime više uzgredni, proturječni, te potječu iz različitih vremena. U pitanje Tomislavove titule neću se upuštati, jer to nije tema ovog rada, koji se odnosi samo na povijesne podatke o hrvatskim granicama i mogućnosti njihova realnijeg određivanja.

Kronološki najstariji izvor u kojemu se spominje Tomislav pismo je pape Ivana X. upućeno “… prečasnom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu svete Crkve salonitanske, i svima sufraganima.”(16) Tomislavovo se ime spominje u uvodu pismima kao element datacije - “U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije bio konzul kralj Tomislav, …”(17) Papa se pismom obratio i samom Tomislavu, humskom knezu Mihajlu i nadbiskupu Ivanu, te županima, svećenicima i čitavom narodu “… koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima.”(1 8) Pismo je najvjerojatnije napisano nakon prvoga pisma, ali su oba upućena istodobno po biskupima Ivanu i Lavu u Dalmaciju.(19)  Drugo je pismo naslovljeno “… ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata … “.

U djelu De administrando imperio govori car Konstantin VII. o Hrvatskoj u prvoj polovici X. stoljeća, no Tomislava uopće ne spominje. Prema Konstantinu VII. “U ono dakle vrijeme isti Bugari provališe u Hrvatsku s naoružanom četom Alogoboturovom. Hrvati ih ondje sve poubijaju.”(20)  Dok je sukob Bugara i Hrvata lako datirati u Tomislavovo doba, podaci o vojnoj snazi Hrvatske što ih donosi car pisac nisu lako odredivi upravo u Tomislavovo doba jer ga car imenom ne spominje, već izrijekom navodi da je takvu snagu Hrvatska imala “… do arhonta Krasimera…”  Riječ je o već legendarnom navodu da “Krštena Hrvatska postavlja do 60000 konjaništva, a do 100000 pješaštva i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama imaju po 40, a kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi … Tako veliku moć i množinu naroda imala je Hrvatska do arhonta Krasimera.”(21) I nepoznati autor 30. poglavlja govori o Hrvatskoj nabrajajući županije u Hrvatskoj, ali je vrlo dvojbeno odnose li se ti podaci na vrijeme vladavine samoga Tomislava ili na kasnije vrijeme.(22)

O Tomislavovoj pobjedi nad Alogoboturom govori i Nastavljač Kronike Georgija Hamartola (XI. stoljeće), ali ni on izrijekom ne spominje Tomislava. Vijest samo bilježi: “Simeon, vladar Bugarske, uputi vojsku na Hrvate i, zametnuvši s njima bitku, poražen posvema izgubi sve svoje (čete).”(23)

U svojoj Kronici Tomislava usputno kao element datacije spominje Toma Arhiđakon kako bi odredio biskupovanje nadbiskupa Ivana. Prema Tomi “Nadbiskup Ivan bio je godine 914. u vrijeme kneza Tomislava,…”.(24)

Najiscrpnije, mada i najmanje uporabljive, vijesti o Tomislavu donosi u svome Ljetopisu svećenik nepoznata imena, u historiografiji poznat kao Pop Dukljanin. U njegovu je ljetopisu zapisano: “Umjesto njega vladao je njegov brat Tomislav koji je bio snažan, ali ne tako kao njegov brat. Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga je natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre.”.(25)

I vijest anonimnog notara kralja Bele mogla bi se odnositi upravo na Tomislavovo doba. U toj se vijesti kaže kako su ugarski vojskovođe u X. stoljeću osvojili castrum Zabrag, te Požegu i vukovsku utvrdu.(26) Mada se prema toj vijesti treba ponijeti kritički, povjerenje treba pokloniti osnovi vijesti po kojoj je moguće i vjerojatno da su Ugri napali, osvojili, pa možda privremeno i zadržali neka utvrđena mjesta u Slavoniji.

Navedeni su podaci sve što nam je vrijeme ostavilo o Tomislavu. Zato ne čudi što Tomislavovo ime izranja iz povijesne tame tek u XIX. stoljeću. U djelu Chronicon breve regni Chroatiae (27)  kroničar iz XVI. stoljeća Ivan Tomašić uopće ne spominje Tomislava, kao ni otac hrvatske historiografije Trogiranin Ivan Lučić u djelu De Regno Chroatiae et Dalmatiae libri sex,(2 8) koji je spise splitskih sabora smatrao falsifikatom.

Slijed događaja kojima će Tomislav od anonimnog vladara u prvoj četvrtini X. stoljeća narasti do nacionalnog junaka pokrenuo je F. Rački 1871. godine.(29)  Dnevna se politika spojila s historiografijom kad je u pravaškom tjedniku Hrvatska lipa V. Klaić objavio članak pod nazivom Tomislav, prvi kralj Hrvatski.”(30)  Dajući oduška mašti Klaić je širim slojevima pružio sliku koja će se do danas zadržati u narodnoj svijesti. Poetskim zanosom on je opisao kako “… vidimo Tomislava sred priestolnice Biograda, gdje ga je odabrana kita velmoža hrvatskih obkružila, kako mu dvorski častnici pružaju žezlo i mač.”.

Nadovezujući se na Račkog I. Kukuljević prvi je odredio hrvatske granice u doba Tomislava(31) nekritički se odnoseći prema izvorima, posebice prema djelu Konstantina VII. Tako je Kukuljević prvi razmaknuo hrvatske granice do Drave i Drine, za njega je Tomislavova vladavina “zlatno doba” hrvatske države, a Tomislav je okrunjeni kralj Hrvata čija se vlast protegnula i na bizantsku Dalmaciju. Nakon Kukuljevića takvo je viđenje Tomislava i njegove vladavine postalo općeprihvaćen stav historiografije koji je objeručke prigrlila i tadašnja hrvatska politika. Tomislav je izronio iz prošlosti kao naručen u uvjetima sve jačeg mađarskog pritiska, pa je granica Hrvatske na Dravi postala jedan od važnih argumenata u tadašnjoj neravnopravnoj borbi. Politička se situacija odrazila i u djelu T. Smičiklasa(32) u kojem je Tomislav prikazan kao “… čovjek mlad i vitežki,”, čija je država ugrožena od “… novoga biesnoga nekrštenoga plemena magjarskoga.”(33)

Kako su u središtu zanimanja ovog rada samo granice hrvatske države u vrijeme Tomislava, nije na ovome mjestu nužno iscrpnije se baviti korištenjem Tomislavove osobe tijekom sljedećih stotinjak godina za političke potrebe različitih ideologija.(34)

Određivanje na zemljovidima granica neke države u prošlosti od početka je promašen posao, pristupi li mu se bez kritičkog promišljanja i analize povijesnih izvora, a poglavito u slučajevima kad postojeći izvori o samim granicama ništa ne govore. Postavlja se, osim toga, i pitanje može li se uopće u srednjem vijeku govoriti o granicama i što bi pod pojmom granica trebalo u tome vremenu podrazumijevati. Također je dvojbeno što bi “granica” trebala predstavljati u raznolikim državnim tvorevinama ranog srednjeg vijeka, primjerice što pod tim pojmom podrazumijevati u Bizantskom Carstvu, a što u Franačkoj, što je “granica” kod Mađara, što kod Hrvatske, a što kod Duklje, Raške ili Bugarske. Pretpostavimo li “granicu” na Balkanu kao krajnju crtu do koje se prostire područje vlasti nekog regionalnog vladara, priznaje li njegov prvi susjed takvo stanje i postoji li permanentan sukob oko razgraničenja?

Zbog svih ovih pitanja i nejasnoća ukazuje nam se povlačenje na zemljovidu granica Hrvatske u Tomislavovo doba i u srednjem vijeku uopće kao više-manje proizvoljno određivanje rasprostiranja područja vlasti hrvatskog vladara. Ova proizvoljnost trebala bi proistjecati prvenstveno iz toga što iz današnje perspektive i zbog nedostatka izvornog materijala nije moguće takva privremena razgraničenja ustanoviti i pratiti njihova učestala pomicanja. No, takve gotovo svakodnevne varijacije ne mogu se poistovjećivati s nekritičkim pripajanjima na povijesnim zemljovidima cijelih pokrajina ili državnih tvorevina.

Želimo li odrediti na kojem se prostoru protezala vlast hrvatskoga vladara dvadesetih godina X. stoljeća, moramo poći od onoga što je moguće iščitati iz povijesnih izvora. Jedino je vrelo vremenski blisko tome razdoblju De administrando imperio. Za ovu problematiku najvažnije je 30. poglavlje koje, kako je dobro znano, čini svojevrstan izuzetak cjeline kao nešto kasniji rad anonimnog kompilatora.(35) Spomenuti autor donosi popis hrvatskih županija i gradova. Županije su nabrojane ovim redoslijedom: Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, Gacka, Lika i Krbava. Za posljednje tri anonim posebno naglašava da njima upravlja ban.(36) U gradove “Krštene Hrvatske” car pisac ubrojio je Nin, Biograd, Belica, Skradin, Livno, Stupin, Knin, Karin i Klobuk. Upada u oči vrlo mali broj gradova. Kritički odnos prema tom izvoru dopušta nam pretpostaviti mogućnost da je broj županija tadašnje Hrvatske vjerojatno, a broj gradova svakako, morao biti nešto veći.(37)  No, to nam svakako ne dopušta svojevoljno određivanje broja gradova, županija i njihove teritorijalne rasprostranjenosti bez ikakva uporišta u izvorima.

Temeljem podataka anonimnog autora 30. poglavlja razvidno je da su sve “Sklavinije” unutar “davnih” granica Dalmacije. To su mogle biti samo rimske granice, ali već je kasnoantička Dalmacija ponešto promijenila svoje granice iz klasičnog doba, pa i granica Hrvatske kod “istarskog gorja” ne može sa sigurnošću biti postavljena kod Labina u Istri. Car ne spominje ni Tarsatiku kao grad, a među nabrojenim županijama nema ni jedne koja bi sa sigurnošću obuhvaćala sjeverni dio današnjeg Hrvatskog primorja. Taj je dio “istarskog gorja” i danas teško prohodan, unatoč suvremenim prometnicama, pa se mogućim čini da su car i anonim pred očima imali neku drugu granicu, možda onu Dalmacije u Nepotovo doba, koja je, čini se, počinjala kod sustava utvrda claustra Alpium Iuliarum, koji se protezao od Tarsatike na sjever.(3 8)

Proširenje granica Tomislavove države dovodilo se u starijoj hrvatskoj historiografiji, baš kao i njegova navodna krunidba, u svezu s podacima o velikoj vojnoj snazi Hrvatske, te o Tomislavovim pobjedama nad Mađarima i Bugarima. Neumoljiva vojna logika učinila je potpuno razumljivim zaključak koji se sam nametao. Nakon pobjeda u velikim bitkama, snažna hrvatska vojska neumoljivo kreće u protunapad, goni razbijenog protivnika, te zatim širi granice države do Drave i Drine, te na jug preko Cetine. Na današnjim smo povijesnim zemljovidima svjedoci još optimističnijih viđenja, prema kojima južne sklavinije Zahumlje, Travunija i Duklja posredno prihvaćaju vlast hrvatskog vladara kao vazalne zemlje. Već gotovo legendarna blago zakrivljena strelica od središta hrvatske države prelazi preko Unca i Une, okolice Siska i rijeke Česme prema Dravi, i obilježava Tomislavov prodor do te rijeke. Neumoljiva je činjenica da ni jedan sačuvani izvor ne daje uporišta tvrdnji o ikakvom proširenju granica Hrvatske u vrijeme Tomislava, kao ni za nekakav vojni prodor do Drave.

Konstantin Porfirogenet o snazi Hrvatske navodi respektabilne podatke. Hrvatska prema carevim riječima podiže vojsku od 60000 konjanika i 100000 pješaka. No, povjerovavši ovim brojevima gubi se iz vida činjenica da navedeni broj konjanika podrazumijeva i približno isti broj konja, te da ratni i tegleći konj nemaju istu vrijednost. Zaboravlja se također i pitanje ispaše u tada gustim šumama prekrivenoj i većim dijelom planinskoj zemlji. O sjenu za zimsku prehranu 60000 konja da i ne govorimo, budući da treba imati na umu i zimsku prehranu ostale stoke. Onovremena Hrvatska niti je mogla proizvesti toliku količinu sijena, niti ga uskladištiti.

Tomislavov prodor do Drave čista je fikcija starije hrvatske historiografije, temeljena na predalekosežnom zaključku da se neupitan Tomislavov sukob s Mađarima odvijao u slavonskim ravnicama. Dakako da o mjestu sukoba nema ni spomena u jedinom izvoru koji o Tomislavovu srazu s Mađarima govori.(39) No, teza o sukobu u ravnici ima i drugih slabih strana. Slavonija prve polovice X. stoljeća svakako nije sličila današnjoj plodnoj i pitomoj ravnici. Bio je to slabo naseljen, uglavnom močvarni kraj, ispresijecan mnoštvom vodotoka, od velikih rijeka do malih potoka, pokriven gustim šumama hrasta lužnjaka i kitnjaka. I stari rimski putovi koje više od četiri stoljeća nitko nije održavao bili su u jadnom stanju. Osim toga, mađarska konjica, u to vrijeme strah i trepet Europe, bila bi u prednosti i na takvome terenu.

Tomislav svakako nije raspolagao nekom značajnijom oružanom silom koja bi bila stalno pod oružjem, a niti suvremenim telekomunikacijama ili obavještajnom službom. Reakcija hrvatskog vladara na mađarski prodor, ma koliko bila brza u onovremenim uvjetima, svakako nije omogućavala ikakvu učinkovitiju obranu do trenutka dok Mađari već nisu prodrli duboko u unutrašnjost Hrvatske, a ni tada Tomislavove postrojbe nisu mogle biti osobito brojne.
Vojna doktrina koju potkrjepljuje mnoštvo povijesnih primjera nalaže napad u trenutku dok neprijatelj to najmanje očekuje, na za njega nepovoljnu terenu. Koliko god bilo učinkovito u ravnici, na brdovitu terenu konjaništvo je gotovo neuporabljivo. Zato ne bi smjelo biti dvojbe da je Tomislav odabrao upravo takvo bojište, te iznenadio Mađare napavši ih na za njih nepovoljnom mjestu za borbu.(40) Odgovarajući na pitanje gdje se točno odvio taj sukob (ili sukobi), nužno je zaključiti da to zacijelo nije bila slavonska ravnica. Mađari su morali prodrijeti duboko u planinsko područje Hrvatske prije no što je Tomislav uspio mobilizirati značajnije snage. Ostaje otvorenim i pitanje svrhe prodora Mađara u Slavoniju, te brojnosti i snage njihovih postrojbi.(41)

Ideja o Tomislavovu prodoru do Drave predstavlja pak više od potcjenjivanja toga, očito vrlo sposobnog, vladara. Koja bi bila svrha jednog takvog prodora i bi li se hrvatski vladar izlagao opasnosti da preko nepoznatog i nepovoljnog terena vodi veći broj vojnika samo zato da bi stigao do Drave i potom se vratio nazad. Mađari su u to doba još bili nomadi i pljačkaši, pa su njihovi napadi bili motivirani i samofinancirani pljačkom. Tomislavova je pozicija bila sasvim drukčija. Vojni je pohod, kao i danas, bio vrlo skup pothvat, a krajnji rezultat i korist za hrvatskog vladara upitni. Što bi Tomislav dobio tim pohodom? Je li ga mogao financirati? Je li uopće imao kakvu prostornu predodžbu i zacrtani ratni plan? Zemljovida zacijelo nije imao niti su mu mogli biti poznati, a malo je vjerojatno da bi se na njima mogao snaći.

I Tomislavova pobjeda nad Bugarima ostvarena je gotovo sigurno na isti način. Čudno je da Pop Dukljanin o ovoj pobjedi ne govori ništa, mada mu je ona zbog blizine bojišta morala biti poznatija. I Bugarska je geografski mnogo bliže, pa bi već i zbog toga njegov interes za hrvatsko-bugarski sukob morao biti primarniji. No, ljetopisac o ovom sukobu ne zna i ne govori ništa. Razlog je očito u tome što se koristio raznim izvorima iz kojih je proizvoljno uzimao podatke, a njegovo je opće obrazovanje očito bilo dosta siromašno.(42) Za nas su zato mnogo dragocjeniji bizantski izvori koji izravno govore da je klopka koju je Tomislav postavio Simeonovu vojskovođi Alogoboturu negdje u planinama današnje Hercegovina bila tako uspješna da je broj bugarskih vojnika koji su preživjeli bitku bio zanemariv.(43) No, ni u ovom slučaju Tomislavu nije bila potrebna osobito velika vojna sila.

Iz navedenoga je razvidno kako se Tomislav s nadmoćnim silama onoga vremena uspješno sukobljavao koristeći taktiku iznenađenja, uspješno birajući mjesto i vrijeme bitke. Upitno je bi li se vladar kojemu su prednosti takva ratovanja bile vrlo dobro poznate i obilato se njima služio, odvažio na nekakve vojne prodore većih razmjera preko vrlo nepovoljnih terena poput ravne i močvarne Slavonije ili brdovite i teško prohodne Bosne, izlažući sebe i svoju vojsku iznenađenjima kakva je i sam pripremao svojim neprijateljima. Stave li se ove pobjede u odgovarajući kontekst onoga vremena, uz razuman stav prema mogućnostima za eventualne vojne pohode do Drave i Drine, ostaje zaključiti da nikakvog utemeljenja za veće proširivanje granica u povijesnim izvorima nema, jednako kao ni u realnim gospodarskim i vojnim potencijalima ranosrednjovjekovne hrvatske države. Vijest o vojnoj snazi Hrvatske što ju donosi car Konstantin VII. posljedično se odnosi na činjenicu da je Tomislav izvojevao pobjede nad svojim protivnicima, negoli na stvarno poznavanje hrvatske vojne moći. Brojke što ih car iznosi treba shvatiti opisno, a ne kao realnu veličinu, i njihov je cilj prije bio da impresioniraju slikovitošću.(44)  U pitanje Tomislavove vlasti nad Dalmacijom ovom prilikom ne treba ulaziti, mada ovu temu još uvijek treba ostaviti otvorenom.(45)

Nije zgorega pitanju osnovanosti tvrdnje o proširenju granica Tomislavove države pristupiti još jednom sa zbirom podataka što ih o tome vladaru donose sačuvani izvori. Priča o Tomislavu na temelju sačuvanih vijesti izgledala bi ovako: U vrijeme Tomislava bio je 914. nadbiskup Ivan. (Toma Arhiđakon) Tomislav je vladao umjesto svoga brata koji je bio snažniji od njega. U to vrijeme pokrene ugarski vladar protiv Tomislava vojsku, ali Tomislav ga je u mnogo ratova uvijek pobijedio i natjerao u bijeg. Nakon dvanaest godina Tomislav je umro u trinaestoj godini svoga kraljevanja. Ostavio je nasljednike. (Pop Dukljanin) Bugari su provalili u Hrvatsku, a ondje su ih Hrvati sve poubijali. (Konstantin Porfirogenet) Simeon je u Hrvatskoj izgubio sve svoje čete. (Nastavljač Kronike Georgija Hamartola) U vrijeme presvetoga pape Ivana u granicama Dalmacija i u pokrajini Hrvata vladao je kralj Tomislav. (Uvod nepoznatog redaktora zaključaka crkvenog sabora u Splitu) Tomislav, ljubljeni sin i kralj Hrvata. (Papa Ivan X.)  Krštena Hrvatska postavlja do 60000 konjanika, a do 100000 pješaka i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama ima po 40, a na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi. Takvu moć i mnoštvo naroda Hrvatska je imala do arhonta Krasimera. (Konstantin Porfirogenet)  U Hrvatskoj su županije Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, Gacka, Lika i Krbava. Gackom, Likom i Krbavom upravlja ban. (Anonimni autor 30. poglavlja)  Gradovi krštene Hrvatske su Nin, Biograd, Belica, Skradin, Livno, Stupin, Knin, Karin i Klobuk. (Konstantin Porfirogenet)

Razvidno je da u onome što govore sačuvani izvori nema nikakva znanstvenog utemeljenja za tvrdnju o proširenju granica u Tomislavovo doba, kao ni za mišljenje o vojnom pohodu do Drave ili Drine. Još manje uporišta nalazimo za tvrdnju o pripajanju Slavonije Hrvatskoj. Ne može, također, prema sačuvanim izvorima, biti govora ni o priključenju Paganije Hrvatskoj, kao ni o vazalnom odnosu južnih sklavinija Zahumlja, Travunije i Duklje prema hrvatskom vladaru. Ako ikakvih naznaka o proširenju granica možemo nazrijeti u šturim vijestima, onda bi to bilo spomenuto širenje Tomislavove vlasti na bizantski posjed Dalmacije, ali ni tada se ne bi moglo govoriti o širenju granica, jer bi u tom slučaju Tomislav spomenute krajeve dobio da njima upravlja kao bizantski službenik.

Hrvatska je na jugu dosezala do Cetine, a njezin opseg u Tomislavovo doba “… ni po čemu nije bio veći ili manji od onog neposredno prije ili poslije njega.”.(46) Najnovija arheološka istraživanja potvrđuju tezu da je područje ranosrednjovjekovne Slavonije sve do potkraj XI. stoljeća određeni “… tampon-prostor staromađarske i starohrvatske države.”.(47)

Neporeciva je činjenica da o hrvatskim granicama u većem dijelu ranog srednjeg vijeka ne možemo sa sigurnošću kazati gotovo ništa, ali profesionalna etika nalaže povjesničaru racionalan, apolitičan i kritičan pristup i tome historiografskom problemu. Vratimo li se ponovno na početku ovog rada već postavljenom pitanju, temeljem kojih izvora su hrvatske granice u Tomislavovo doba postavljene na Drinu, Dravu i Muru, odgovor može biti samo jedan. Takvog izvora nema, već se radi o nekritički preuzetom mišljenju što ga je iznio I. Kukuljević u bitno drukčijim političkim okolnostima, u vrijeme dok je i hrvatska historiografija još bila u povojima. Mada je novija hrvatska historiografija od sedamdesetih godina dosta uspješno slijedila svjetske trendove, mit o Tomislavu kao vladaru koji je “sjedinio Panonsku i Dalmatinsku Hrvatsku” preživio je upravo u školskim udžbenicima i školskim povijesnim zemljovidima. Na  tim je zemljovidima Tomislavova država u odnosu na Kukuljevićeve granice, doduše, izgubila područja Bosne između istoimene rijeke i Drine, ali ni time nije bila svedena u realne političke okvire. Teško prohodni planinski bedem Dinarida svakako u Slavoniji nije omogućavao ikakvu čvršću i trajniju vlast hrvatskom vladaru u doba najrazornijih i najučestalijih pohoda mađarskih konjanika. Dakako da je područje krajnjeg dosega vlasti hrvatskog vladara prema sjeveru nemoguće odrediti, ali je gotovo sigurno da ona nije prelazila dublje u slavonsku ravnicu, već se prije držala prirodne granice obronaka i rijeka Save i Kupe.

U teškim političkim okolnostima XIX. stoljeća mit o velikom kralju koji u smrtnoj opasnosti staje na branik domovine i u velikim bitkama odbacuje neprijatelja, te pritom postavlja granice upravo na tadašnje (i današnje) granice Hrvatske i Bosne, koja je tada (kao i danas) smatrana hrvatskom zemljom, bio je nužan i dobrodošao hrvatskom narodu. Današnje su političke okolnosti bitno drukčije negoli u XIX. stoljeću i renesansa Kukuljevićevih granica na povijesnim zemljovidima danas je u potpunosti neprihvatljiva.

Ostaje zaključiti da u svjetlu sačuvanih povijesnih izvora u Tomislavu treba vidjeti uspješnog i sposobnog vladara koji je u granicama svojih mogućnosti s mnogo uspjeha odgovorio izazovima što ih je vrijeme u kojem je živio postavilo pred njega, kao vladara zemlje koja je bila okružena i našla se na udaru tadašnjih sila. Državu koju je naslijedio Tomislav je uspio očuvati, možda ponešto i proširiti njezine granice, te ju neokrnjenu predao svojim nasljednicima.

Određivanju granica Hrvatske u Tomislavovo doba danas se više ne bi smjelo pristupiti na osnovu vijesti Konstantina Porfirogeneta o 60000 konjanika i 100000 pješaka, već s pitanjem je li eventualno širenje državnog područja bilo hrvatskom vladaru teret ili korist, je li uopće i do koje mjere je bilo izvedivo.

Nakana ovog rada nije bila cjelovita historiografska obrada vladavine Tomislava i Hrvatske njegova vremena, što na ovako ograničenom prostoru i nije moguće učiniti. No, očito je potrebno progovoriti o pitanju tadašnjih hrvatskih granica kako bi se ukazalo na potrebu poštenijeg i savjesnijeg odnosa prema povijesnoj utemeljenosti stavova koji se u školskim udžbenicima prezentiraju djeci kao povijesna istina.

http://povijest.net/index.php/Hrvatska-u-ranom-srednjem-vijeku/Povijesni-zemljovidi-i-granice-Hrvatske-u-Tomislavovo-doba.html

 

 

Falsifikovana Trpimirova darovnica

Intere

 

Najstarije je prvorazredno vrelo koje spominje ime hrvatskog naroda u danasnjoj Hrvatskoj Branimirov natpis u kojem se on naziva dux Cruatorum. Toj vijesti moze se s velikim stupnjem vjerojatnosti pribrojiti i isprava o tzv. Trpimirovoj darovnici, koja je nazalost sacuvana samo u ne osobito pouzdanom prijepisu iz 1568. godine. U njoj stoji: Trpimir dux Chroatorum.
Mozemo dodati jos i ispravu Muncimira, takoder sacuvanu u prijepisu iz 1568, gdje se on naziva dux Croatorum.
Nijedno drugo prvorazredno vrelo 7, 8, i prve polovice 9. vijeka ne spominje Hrvate.
I sami ugledni Hrvatski povijesnicar Lujo Margotic tvrdi sljedece:(copy/paste)

Druga točka na koju bismo ovdje željeli upozoriti jest datiranje spomenute Trpimirove darovnice. Ono glasi: Regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege per indictionem XV suh die IIII Nonis Martii. O kojoj je godini riječ? Nakon Dümmlerovih analiza autori su se složili da je riječ o godini 852, jedinoj s 15. indikcijom u doba Trpimirova vladanja. Ipak, takvo rješenje sadrži nepremostive poteškoće. Naime, odmah nakon smrti svoga oca 840. godine Lotar je otišao iz Italije i nije se u nju više nikada vratio. Nadalje, on je 15. VI. 844. dao okruniti svoga sina Ludovika II. za talijanskoga kralja, tako da je od te godine u Italiji bio kraljem Ludovik II. i stvarno i pravno. Nemoguće je da se to ne bi znalo u Hrvatskoj. Zato treba indikciju kao element datiranja odbaciti.

[b]Uostalom, do nas je došao samo nepouzdani prijepis iz 1568. — a znamo da su greške u indikciji u prijepisima bile vrlo česte. Usto, čak i neke izvorne Lotareve isprave sadrže pogrešnu indikciju, i to navedenu čak slovima, a ne brojevima! Još važnije od toga je okolnost da se Lotar nakon 833. uvijek i beziznimno nazivao carem, imperator augustus, a nikada kraljem.Naziv »kralj«, a ne imperator, ima zbog toga svoj dublji smisao koji valja povezati s Trpimirovim naslovom dux Ckroatorum iuvatus numere divino. Trpimir želi naglasiti da je on došao na vladarsku stolicu »po božjoj milosti« i da ne ovisi od kralja (ne imperatora!) Lotara.[/b]

Kako je u 839. godini u Hrvatskoj vladao Mislav, a Ludovik II. bio u Italiji kralj od 844, analizirana isprava morala je biti ispostavljena između te dvije godine.
Isprava je poučna i zbog toga što Trpimir potvrđuje Mislavovo darovanje — što dokazuje njihovu dinastičku povezanost — i usto daruje salonitanskoj crkvi dio regale territorium što se nalazi na hrvatskom tlu te desetinu s kraljevskoga posjeda kod Klisa. To nedvojbeno upućuje na vrlo prijateljske odnose Hrvatske i Splita. Pa ipak, znamo s jedne strane iz tzv. Taktiken Uspenski da je Dalmacija oko 842. bila arhontija, ti. takvo područje koje je priznavalo bizantsko vrhovništvo, ali u kojem nije bila stacionirana bizantska vojska. S druge strane doznajemo iz Gottschalka da odnosi između Trpimira i Bizanta nisu bili nimalo prijateljski. Je li riječ o međusobno protuslovnim vijestima? Mislimo da ne. Neobično je važno da je arhont Dalmacije u Taktikonu Uspenski imao razmjerno nizak rang spatarokandidata. Usto, u Taktikonu Uspenski govori se samo o jednom arhontu, dok je u Draču, na Kreti i Kersonu zabilježeno više arhonta — na Kreti čak jedan arhont s visokim rangom protospatora, a drugi s nižim rangom spatarokandidata. To se može vrlo dobro objasniti time da je arhont s visokim rangom bio ujedno gradski načelnik (prior) glavnoga grada arhontije, a da su ostali arhonti s nižim rangom bili priori drugih gradova iste arhontije. Neobična okolnost da je u Dalmaciji spomenut samo jedan arhont, i to nižega ranga, znači da se arhontija Dalmacija sastojala samo od jednoga jedinoga grada (Zadra) dok ostali gradovi Dalmacije nisu priznavali bizantsku vlast pa zbog toga njihovi arhonti nisu ni ulazili u bizantsku hijerarhiju i zato ih Taktiken Uspenski i ne spominje. Kako su uskoro nakon 842. odaslane u Dalmaciju (nedvojbeno u Zadar) bizantske vojne jedinice, arhontija je Dalmacija na taj način pretvorena u temu, pa je bizantski strateg Dalmacije morao držati jednom od svojih prvih i najvažnijih zadaća da proširi bizantsku vlast i na druge dalmatinske gradove, u prvom redu Split Pritom je očito morao naići na vrlo energičan otpor hrvatskoga vladara Trpimira, koji nije želio izgubiti svoj utjecaj na Split Gottschalkovu vijest daje Trpimir izvojevao pobjedu nad bizantskim strategom valja dakle interpretirati tako da je vlast bizantskog stratega ostala ograničena na Zadar, možda čak do stupanja na vlast cara Bazilija.

Pokušajmo učiniti još jedan korak dalje. Upada u oči da između Mislava i Trpimira, dakle u četvrtom desetijeću 9. stoljeća postoji očita i dokaziva veza o kojoj nas izvještava već i Trpimirova darovnica. Isto to vrijedi i za odnos Borne i Vladislava u trećem desetijeću 9. stoljeća. Naprotiv, izvori ne govore ni o kakvoj vezi između Vladislava i Mislava. Svakako ne može biti slučaj da upravo u vrijeme koje pada između te dvije dinastije možemo utvrditi dva vrlo važna događaja. Jedan od njih je prodor Bugara uzvodno duž Drave. Vrela javljaju da su Bugari nametnuli tamošnjim Slavenima svoje vladare i expulsis eorum ducibus super eos rectores constituerunt. I doista od toga vremena nestaju dokazi o bilo kakvoj stvarnoj franačkoj vlasti nad tim područjima. Druga okolnost je vrlo koristan i nimalo dvojben podatak što ga donosi Konstantin Porfirogenet, naime da su dalmatinski gradovi »osobito u vrijeme vladanja cara Mihajla II.«, tj. do 829, bili potpuno samostalni. Riječ »osobito« hoće očito reći da je u vrijeme vladavine cara Mihajla II. ugled Bizanta u Dalmaciji pao na najniže grane i da se, dakle, položaj Bizanta pod carevima Teofilom i Mihajlom III. ponovno za Bizant poboljšao — ali, dakako, to Konstantin nije htio priznati. Tako su dakle oko 829. stvari stajale u Dalmaciji vrlo loše i za Franke i za Bizant. Upravo u to vrijeme dolazi do uspona nove dinastije s Mislavom i Trpimirom i ujedno — po prvi puta - pojavljuje se ime Hrvat na razmjerno pouzdan način. Vladar se sada zove dux Croatorum ili dux Sclavorum. Prvi naziv odnosi se očito na vladajući sloj, drugi na cijeli narod. Tako i Konstantin Porfirogenet piše:

υίοτεοώ δττ τουξ Χροβάτσυξ κατουζ Λοι/ιτουζ Σκλαβ&ξοώταζ οι του κάτροώ Ραοώοώ οίκήτορεζ (…) διειτέραταώ εώ Λαγοώβαργία«

Vladajući hrvatski sloj bio je, dakako, vojnički organiziran. Pitanje o podrijetlu toga vladajućega sloja nećemo ovdje analizirati. Svakako, težište starije vlasti pod Bornom nalazilo se negdje u Lici i njezinoj okolini, na što upućuje Bornin naslov dux Guduscanorum, spomen Liburnije u njegovu naslovu Dalmatiae et Liburniae, kao i njegovi »pretorijanci« Guđuscani. Naprotiv, nova hrvatska država imala je svoje središte među rijekama Zrmanjom i Cetinom. Tamo je bik ujedno jezgra novoga hrvatskoga vladajućeg sloja. Područje južno od Zrmanje zvalo se još mnogo kasnije »Hrvati«.
Jedno je sigurno. Kako nijedno prvorazredno franačko ih* bizantsko (ili bilo koje drugo) vrelo ne spominje Hrvate do 9. stoljeća, isključeno je da bi Hrvati došli na molbu, poziv ili nalog bilo Franaka bilo Bizanta. Pojavu Hrvata u današnjoj Hrvatskoj treba dakle objasniti isključivo u sklopu odnosa unutar avarsko-slavenske države. Ako uopće hoćemo pridati bilo kakvu vjerojatnost ili uvjerljivost vijestima cara Konstantina, za tzv. dolazak Hrvata dolazi po našem mišljenju u obzir samo kraj 8. stoljeća. Ali, čak i sama hrvatska narodna predaja ograničava hrvatsko ime samo na jednu od pet glavnih i dvije pomoćne čete. I ta okolnost dovodi nas do zaključka da je do stvaranja hrvatske države došlo tek mnogo kasnije — u vrijeme Mislava i Trpimira. Tada su, čini se, povoljne okolnosti omogućile da nastane država s hrvatskim imenom, koje je temelj bio hrvatski narod.
 
Interesantno, kako to da jedna tako mocna drzava postoji samo u virtualnom svjetu. Tako i John V.A Fine pise u svojoj knjizi The early medieval Balkans na strani 248 sljedece Much of the information about medieval Croatian history comes from later 17 and 18 century narrative stories. These were written by enthusiastic people but contain a mixture of fact and legend it is extremely difficult to judge whether information came from reliable source or not.
Ukratko, citava povijest je neka zbrka prijepisa sumnjivog kvaliteta i kredibiliteta iz 17 i 18 vijeka, sada ako si imalo objektivan vidjet ces da tu nesto ne stima, skoro sve zemlje imaju jasne dokumete o drzavnosti samo Hrvatska nema. Hmmm.
 
 

 

Hrvatski povijesnicar L. Margetic o Bascanskom falsifikatu

„Ali, s druge strane, ako je ploca nastala najednom, treba objasniti kako se u drugom dijelu ploce postupno pojavljuje sve vise slova koja ne nalazimo u prvom dijelu. Stefanic se 1955 god. zadovoljio time sto je napomenuo da u BP strana slova ”i„, ”o„, ”m„, ”n„, ”t„ dolaze pored glagoljskih slova”. Ali, on nije pokusao objasniti razlog neobičnoj postupnosti pojavljivanja.
Mislim da pitanje zasluzuje da ga se ponovno otvori. Naime, ne može a
da ne izazove cudjenje da se od devetog redka dalje pojavljuje izmjenicno poraba starih i novih oblika...„
(L Margetic, O Bascanskoj ploci, str 46-50, Krk, 1997)


FALSIFIKAT ZVANI "PACTA CONVENTA"

FALSIFIKAT ZVANI PACTA CONVENTA

http://hr.wikipedia.org/wiki/Pacta_Conventa

Pacta conventa (lat. dogovoreni sporazumi; zvana još i Qualiter, prema prvoj riječi) je sporazum za koji se smatra da je sklopljen oko 1102. godine između mađarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva. Takve sporazume sklapali su i drugi narodi sa svojim kraljevima. Međutim, autentičnost je sporna, o čemu polemika traje od sredine 19. stoljeća.

Najstariji nađeni rukopis ugovora potječe iz 14. stoljeća i nalazi se na kraju Trogirskog rukopisa djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona[1], ali kao poseban dodatak umetnut nakon kroničareve smrti. Rukopis se sada nalazi u Narodnom muzeju u Budimpešti[2].

Naziv Qualiter je po početku dokumenta:

Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae
"Kako i kojim sporazumom su se predali Hrvati kralju Ugarske"

Spis je objavio Trogiranin Ivan Lučić u svom velikom djelu De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666. godine[3][1].

Dokument je stoljećima bio neosporan, i koristio se kao dokaz hrvatskog državnog statusa. Međutim, godine 1844. je mađarski povjesničar István Horváth pokrenuo pitanje autentičnosti i tvrdio da je Mađarska osvojila Hrvatsku silom. Politički motivirano sporenje hrvatskih i mađarskih povjesničara se nastavilo do 1918.[3]. Isticano je i da nije riječ o međudržavnom ugovoru, već o jednostavnoj bilješci (Ferdo Šišić, Milan Šufflay, Isidor Kršnjavi).

Današnji argumenti za osporavanje su:

* Pacta Conventa je pisana tri stoljeća kasnije korištenim vokabularom, dakle ona potječe iz 14. stoljeća;
* u mađarskim izvorima nema spomena o tom dokumentu, što dodatno ukazuje na činjenicu da je spomenuti izvor falsifikat.



Kao sto vidimo radi se o jos jednoj Hrvatskoj izmisljotini koja je stoljecima bila neosporivana, da bi se stvorila iluzija o nekoj Hrvatskoj drzavi, pa zar je moguce ljudi moji da tako jedan vazan dokument ne postoji u Madzarskim izvorima HAHAHA, Nada Klaic je prva koja je to temeljito analizirala, sto je izazvalo burne reakcije u Hrvatskoj, nju i dan danas mrze Hrvatski nacionalisti zbog toga.

Kako je Srpski manilulator Milorad Medaković falsifikovao "Gorski Vijenac", Danilov Zakonik... by Regi(cafedelmontenegro)

Kako je Srbin Milorad Medakovic falsifikovao "Gorski Vijenac", Danilov Zakonik, govor Petra I pred boj na Martiniće...


Ovo je iz knjige Dr Radoslava Rotkovića >Crna Gora i Dušanovo Carstvo<, koju je izdao 1997. godine GRAFOS, na Cetinju


http://img383.imageshack.us/img383/7...smedak13hb.jpg
http://img383.imageshack.us/img383/9...smedak24xz.jpg
http://img383.imageshack.us/img383/8...smedak31fc.jpg
http://img383.imageshack.us/img383/7...smedak40cz.jpg
http://img383.imageshack.us/img383/3...smedak53tj.jpg
http://img383.imageshack.us/img383/2...smedak63ki.jpg
http://img455.imageshack.us/img455/2...smedak77ka.jpg
http://img455.imageshack.us/img455/4...smedak88tz.jpg
http://img455.imageshack.us/img455/1...smedak90xt.jpg
http://img455.imageshack.us/img455/1...medak109nn.jpg
http://img455.imageshack.us/img455/9...medak114hl.jpg
 
Evo što je stojalo u rukopisu Danilovog zakonika , u članu 92. Ovaj rukopis je Medaković odnio u Novi Sad tamo ubacio srpsku narodnost i odštampao takav falsifikovani Zakonik i poslao ga na Cetinje.
Divan primjer kako su srpčene generacije, na falsifikatima i prevarama ekipe Vuka Karadžića. Vuk Karadžić je već bio, ima nekoliko decenija prije toga izmislio Srbe ijekavce, a njegova ekipa poklonika je vrijedno izmišljala Srbe zapadno od Tara-Drina, vrijedno je izmišljala srpski identitet zapadno od Tara-Drina.
Pogledajte  što je stojalo u rukopisu Zakonika,
a u Novom Sadu podli srpski falsifikator Milorad Medaković je umetnuo i odštampao "srpsku narodnost"
Danilov Zakonik objavio je 1982. godine prof dr Jovan Bojović, profesor istorije države i prava na Pravnom fakultetu u tadašnjem Titogradu.
Knjige još uvijek ima poneki primjerak da se nađe, kupi.

Mislim da Bojovic nije objavio đe je našao rukopis Danilovog Zakonika i mislim da je prof Bojović umro, da je pokojni.
U knjizi je objavio čitavi rukopis Danilovog Zakonika, i čitavi Zakonik odštampan u štampariji brata Milorada Medakovića u Novom Sadu.
Primjećeno je dosta razlika između Medakovićeve verzije Zakonika i rukopisa. Naravno viđelo se da je Medaković u članu 92. svojevoljno umetnuo "srpsku narodnost", koje nema u rukopisu.

Još da napomenem, čovjek koji je otkrio origionalni Danilov rukopis - Jovan Bojović, bio je bjelaški komunista, smatrao je da su Crnogorci narod srpskog porijekla. Kako sam skoro čitao, 1990. godine se odmah stavio na stranu protiv Jevrema i Crnogoraca.
 
http://forum.cafemontenegro.com/attachment.php?attachmentid=16854&d=1200659845
 
http://forum.cafemontenegro.com/attachment.php?attachmentid=16855&d=1200659856

Srpska prevarantska historiografska skola

Srpska istoriografska skola je nastala sa iskljucivim ciljem da bi varala, a ne da bi objektivno posmatrala istoriju kao nauku.
Kako da se pisu istorije i kako treba da izgleda srpska istoriografska skola odredio je Ilija Garasanin u svom >Nacertaniju< dje je dao jasna uputstva.
Evo kako je Ilija Garašanin davao uputstva kako da se pravi srpska istoriografska škola, kako da se pisu istorije, da budu “proniciljive i sposobne”, a ne da budu istinite!

——-

“…Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg…”
Ilija Garašanin, Načertanije (1844. g.)
——

Sada cemo da vidimo jednu sitnu prevaru, najprizemnije vrste, iz knjige: >Pisci srednjevjekovnog Latiniteta<, koju je izdalo 1996. g. Ministarstvo Kulture Crne Gore.
U tom ministarstvu su tada bili dominantni Srbi, na celu ministarstva je takodje bio Srbin, a apsolutnu vlast u CG je imao Momir Bulatovic, takodje Srbin.

U ovom dokumentu iz Kotora iz 14. vijeka, latinska rijec SCLAVO koja ima iskljucivo znacenje SLOVEN, prevedena je kao Srbin ?!

Dakle imate prilike da se uvjerite kakvim se sitnim prevarama srpski “naucnici” bave, radi izmisljanja Srba po Balkanu, radi davanja “naucne” dimenzije njihovim svetosavskim bajkama.

Evo kako se od svetosavskih bajki pravi istorija koju Srbi uce u skolama.
I na samo sto je oni uce, vec sire njihove bajke dalje i ubjedjuju i druge narode da su Srbi!
Napominjem da ovakvih prevara srpske istoriografske skole ima bezbroj.




_

Iz iste knjige, prevara na isti nacin.
Kotorani kazu da karavan ide u zemlju Slovena, a priredjivac ove knjige, koji je iz cuvene prevarantske srpske istoriografske skole,
kaze da ide u - Srbiju ?!

Prevara najprizemnije vrste, medjutim na osnovu titula DR, MR,
koje po Garasaninovim kategorijama dobijaju srpski “istoricari”,
ima ljudi koji su skloni da povjeruju u njihove škrabotine.



U istoj knjizi dje postoje dva prevarantska prijevoda, postoji na vise mjesta i ispravan prijevod, kao ovaj, đe je etnonim SCLAONIS preveden ISPRAVNO kao - SLAVEN (SLOVEN)!
Dakle, vidimo kako u jednoj istoj knjizi, jedan isti etnonim se prijevodi kako se ćefne prevarantima iz srpske istoriografske skole.
Nekad je ta ista rijec prevedena - Sloven, a nekad - Srbin,
kako đe umisle da umetnu Srbe Garašaninovi pitomci.

Natpis na srušenoj crkvi Sv. Šimuna u Tivtu, iz 1316. godine

Ovaj je čak bio ponosni Sloven