BOG BOSNA I BOSNJASTVO - Bosnian history info

Bosna forum historija Bosnjaka Bosanskih Srba Hrvata kultura pdf ebook knjige istorijski linkovi tekstovi srednji vijek osmanlijsko doba sredjovjekovna bosna tekstovi drugi svijetski rat cetnici ustase bosnian history culture church language information

BOGUMILSTVO SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

BOGUMILSTVO SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

Etnicki razvoj Bosnjaka se ne moze sustinski sagledati bez razmatranja karaktera i uloge Srednjovjekovne Bosanske Crkve,za koju je sa pravom primjeceno da,kao jedan autohtoni Bosanski fenomen, lezi u samom srcu Bosnjacke nacionalnosti.Na natpisima na steccima cesto se nalaze zapisi u kojima pripadnici Bosanske Crkve svoju vjeru nazivaju "Bosanska vjera",ili "prava vjera Bosanska",kao i u raznim dokumentima iz Srednjeg Vijeka,kako iz Bosne tako i iz stranih zemalja,koji svjedoce o tome da je Bosanska Crkva,kako joj to i samo ime kaze,bila Bosanska narodna vjerska organizacija i kao takva pripadala samo Bosni i Bosnjacima.Tokom cijelog Srednjeg Vijeka bila je trn u oku kako zapadnom tako i istocnom krscanstvu,koji su je proglasavali heretickom i podizali krstaske ratove protiv nje,da bi tokom proslog stoljeca dozivjeli i to da vidimo kako se otimaju za tu istu Bosansku Crkvu,pokusavajuci je neuspjesno proglasiti katolickom ili pak pravoslavnom po nastanku,a sve u cilju negiranja njene Bosanske autohtonosti,a samim time negiranja i autohtonosti Bosne i Bosnjaka.

Mnogi historicari su se bavili izucavanjem historije i vjerskog ucenja Bosanske Crkve,a medju njima sigurno najpopularniji je bio Franjo Racki sa svojom knjigom "Bogomili i Patareni",a u novije vrijeme i Britanski historicar Noel Malcolm sa knjigom "Bosnia - a short history".Na primjeru njih dvojice mogu se vidjeti dva osnovna prilaza pitanju vjerskog ucenja i porijekla Bosanske Crkve.Franjo Racki pokusava prikazati ucenje Bosanske Crkve kao identicno ucenjima ranog bogumilstva koje potice iz Bugarske,dok Noel Malcolm,koristeci vrlo,vrlo mali dio ukupne historijske gradje,koja se tice Bosanske Crkve, neuspjesno pokusava pokazati da Bosanska Crkva u stvari nije niti bila bogumilska,sto,naravno,nije tacno.Jednostavno je nemoguce zatvoriti oci pred mnostvom primarnih historijskih izvora koji jasno govore da je Bosanska Crkva smatrana heretickom i bogumilskom,odnosno manihejskom (po Maniheju iz Perzije nastavljacu ucenja starog Perzijskog proroka Zaratustre koji je i bio glavni uzor zacetnicima ranog bogumilstva na celu sa svestenikom pod imenom Bogumil,koji je zivio u Bugarskoj).

Noel Malcolm u svojoj knjizi uopste ne analizira i ne dokazuje cak ni one pretpostavke koje navodi,tako npr. o postojanju materijalnih crkava (gradjevina) Bosanske Crkve kaze kako za to "postoje jaki dokazi",a ne navodi apsolutno nista da bi potkrijepio to svoje stajaliste,kao sto je i pomalo smijesno da je dokaz za njega da su pripadnici Bosanske Crkve konzumirali alkohol jedan navod iz katastra Turske Imperije,u kome se kaze da je nekoliko "krstjana" posjedovalo i vinograde ??? Ili,kao dokaz nevegeterijanske ishrane medju pripadnicima Bosanske Crkve koristi cinjenicu da se je rijec "mrsni" iz Oporuke Gosta Radina pogresno citala,jer je u stvari pisalo "mrski".To su "epohalni" dokazi za Noela Malcolma,ili kada navodi cinjenice o pojavi koristenja dijelova Starog Zavjeta u nekim dokumentima Bosanske Crkve on ih interpretira kao definitivan dokaz da Bosanska Crkva nije bila bogumilska,kao i to da navodi i neko "spominjanje mise" od strane Gosta Radina u njegovoj Oporuci,a ne navodi da Gost Radin nikada eksplicitno ne koristi pojam "misa",ali govori u tom kontekstu i to Dubrovcanima (jer je ta Oporuka i pisana u Dubrovniku),kojima ostavlja izvjesnu sumu "da se pomole za njega na njihov nacin,a kada se obraca pripadnicima Bosanske Crkve,onda izricito kaze da se mogu pomoliti za njega gdje god hoce,dakle ne spominjuci nikakve crkve ni mise,osim u kontekstu prema Dubrovcanima.U isto vrijeme uopste ne razmatra mnostvo cinjenica koje postoje,a dokazuju neporecivo bogumilstvo Bosanske Crkve,niti cak razmatra sve aspekte ni onih izvora koje i sam koristi.

Tako npr. iako koristi "Oporuku Gosta Radina"(ciji je original izgubljen,a sacuvan je jedino njen zvanicni Dubrovacki prijepis) ne navodi mnostvo informacija koje govore o neporecivim dualistickim,odnosno bogumilskim,uvjerenjima Gosta Radina,a time i Bosanske Crkve.

U toj Oporuci Gost Radin kaze: da se prvih 300 dukata,sto ih je ostavio za svoje zadusje,ima razdijeliti dvjema vrstama sljedbenika "nasega zakona":prvo "krstenijem...pravijem krstjanom kmetem i pravijem kmeticam krstjanicama",a drugo:"ko bi bili ubozi dobri muzje od koje su godijer vrste...od nasega zakona" Pod prvim nazivom Gost Radin podrazumjeva one koji su bili duhovno krsteni,odnosno savrsene clanove crkve,a rijecima "dobri muzje" podrazumijeva one koji vjeruju u nauku Bosanske Crkve,ali nisu primili duhovno krstenje,dakle siroke slojeve pripadnika Bosanske Crkve,sto je klasicna podjela vjernika koji slijede DUALISTICKU vjeru! Naime,"pravi krstjani i prave krstjanice" odgovara onome sto albigenzi i katari nazivaju "savrseni',a "dobri muzje" odgovara vjernicima (credentes) katara i albigenza.

Takodjer,Gost Radin u svojoj Oporuci navodi da je njegov zakon "prava vjera, apostolska" Ova tvrdnja je u suprotnosti i sa istocnom i sa zapadnom crkvom,ali nije sa katarskim i albigenskim (bogumilskim ) crkvama koje od srednjeg vijeka IMAJU ISTO TAKVO VJEROVANJE ,kada tvrde da su:"prava apostolska crkva Kristova" To Malcolm iz nekog misterioznog razloga uopste ne navodi o Gostu Radinu.

Sam Gost Radin u svojoj Oporuci medju svetkovinama koje pominje,ne spominje i slavljenje "Vodokrsca" iako se to slavilo u Bosni,ali ne i od clanova Bosanske Crkve,jer je to predstavljalo slavljenje "krstenja vodom",sto su dualisti zabranjivali,zatim cinjenica kako Gost Radin dijeli vjernike Bosanske Crkve na tipicno "dualisticki nacin",na prave krstjane i krstjanice,a ostale vjernike zove dobri muzje,odnosno na one koji su krsteni i na one koji nisu i to duhovnim krstenjem,a ne vodom u protivnom bi spomenuo "Vodokrsce",sve to govori o njegovim dualistickim,odnosno bogumilskim vjerskim uvjerenjima.

Malcolm ne navodi ni to da je Gost Radin bio pod zastitom Bosanskog Vojvode Hercega Stjepana Vukcica Kosace,koji je bio tvrdokorni clan Bosanske Crkve, i kao clan Bosanske Crkve je i umro,ostavivsi iza sebe cak 10.000 dukata i to sve u dobrotvorne svrhe,ne ostavljajuci apsolutno nista za nikakvu misu,iako bi nas Malcolm htio uvjeriti da je "sluzenje mise" bio jedan od obreda unutar Bosanske Crkve??.

Malcolm spominje samo vrlo,vrlo mali dio od ukupne historijske gradje koja stoji na raspolaganju,a tice se Bosanske Crkve.

Npr. ne navodi uopste mnoge znacajne izvore koji potjecu iz susjedstva Bosne,kao sto su to Dubrovacki i Splitski zapisi,ili istocni pravoslavni izvori,ili iz same Bosne Evo nekih primjera:

-Historijski je nepobitno utvrdjeno da su Bizantijski pisci,i istocna pravoslavna crkva koristili naziv "kudugeri" za bogumile. Tako,na upit sionskih monaha pravoslavne vjere,da li smiju primati darove i moliti se za Bosanskog Vojvodu Stjepana Vukcica Kosacu,gospodara Hercegovine,buduci da taj nije pravoslavni,carigradski patrijarh Genadije II Skolarios (1453-1459) im je odgovorio pismeno,"da su se mnogi kudugeri obratili na pravoslavlje i sam Herceg Stjepan da se obratio,ali da se ne smije javno kao takav pokazati radi svoje vlastele.Radi toga darove mogu primiti i za Hercega se privatno moliti,ali ne javno u crkvi".Bitno je uociti da ovdje,dakle,pravoslavni patrijarh sve stanovnike Hercegovine naziva bogumilima.

-Splitski ljetopisac Kuten (A. Cutheis) napisao je sredinom 15. stoljeca djelo "Historia de gestis civium spalatinorum",i u njemu,izmedju ostalog,pise da su nakon velikog pozara Bosanskih suma 1366 godine u popaljenim sumskim krajevima "podignuta mnoga sela,u kojima stanuju Bosanski patareni,koji se zovu maniheji , i ti tvrde,da je Bog spalio i sazgao ona brda na njihovu korist,jer Bog ljubi njihovu vjeru..."

-19.decembra 1403 godine Dubrovcani pisu Ugarskom Kralju Sigismundu o velikim troskovima koje su imali "obracajuci patarene od Bosanske vjere na krscanstvo".Ovdje Dubrovcani,kao prvi susjedi Bosni,dakle vrlo dobro upuceni u vjerske prilike u Bosni,jasno kazu da pripadnici Bosanske Crkve nisu bili krscani.

Konstantin Filozof u svome djelu "Zitije despota Stefana Lazarevica",nastalom izmedju 1431. i 1432. godine,spominje da su stanovnici Bosanskog grada Srebrenice "svi jeresi bogumilske".

Dominikanac Anzelmo Aleksandrijski,napisao je oko 1270 godine "Raspravu o hereticima" (Tractatus de haereticis),kada je bio inkvizitor u Genovi,u Italiji,i u tome djelu iznosi vise podataka o postanku razlicitih katarskih (bogumilskih) crkava ukljucujuci tu i Bosansku Crkvu.Odlomak u kojem govori o postanku bogumilske Bosanske Crkve kaze da je hereticko katarsko ucenje (bogumilstvo) u Bosnu stiglo preko Bosanskih trgovaca koji su putovali i trgovali po Bizantiji,pa kada su se vratili poceli su propovjedati tu vjeru i ustanovili instituciju katarskog biskupa (Djed Bosanske Crkve).O tome konkretno kaze:"Poslije su neki iz Sklavonije,naime iz zemlje koja se zove Bosna,isli u Bizant,radi trgovine,i vrativsi se u svoju zemlju propovijedali su,a kada su se umnozili,postavili su biskupa,koji se zove biskup Sklavonije ili Bosne..."

U ovom kontekstu vise je nego vrijedno spomenuti i Jakova Markijskog (1432-1439),Bosanskog franjevackog starjesinu,koji boraveci u Bosni,dakle znajuci vrlo dobro prilike u zemlji,a posebno one vjerske,pise knjigu pod naslovom "Rasprava protiv maniheja u Bosni",gdje navodi i to da se oni krste knjigom,a ne vodom,na identican nacin kao i zapadni katari,a radi se dakle o duhovnom,dualistickom manihejskom krstenju,a ne krscanskom.

-U "Radosavovom Zborniku" Radosava krstjanina (nastao izmedju 1443 i 1461) nalazi se i "Opsti obred" koji je gotovo identican sa "Lionskim albigenskom obredniku" (razlikuje se samo u tome sto u Radosavovom nije bilo zaziva prije ocenasa i sto je Radosav jos zabiljezio i odgovor prisutnih u tri rijeci,sto je vrlo mala razlika,uzimajuci u obzir cinjenicu da se je Obrednik Italijanskih katara ("Latinski obrednik") i Obrednik Francuskih albigenza ("Lionski obrednik") znatno vise razlikovao,nego sto se razlikovao Radosavov obrednik i obrednik Francuskih albigenza.To su poduzi tekstovi,sa razlikom samo u tri rijeci i jednom zazivu,i nema nikakve dvojbe da se radilo o istom vjerskom obredu.Albigenzi su bogumilska crkva,kao sto je to bila u svojoj sustini i Bosanska Crkva.

Znacaj Bosanske Crkve je bio veoma veliki i na internacionalnom planu,posebno u Francuskoj i Italiji,gdje se je vrhovnog starjesinu Bosanske Crkve cak smatralo za vrhovnog duhovnog vodju ,i priznaju ga za svog PAPU,a motiv za to se objasnjava cinjenicom da posto je Bosna bila najbliza izvoru bogumilstva (Bugarskoj),da su pripadnici Bosanske Crkve samim time i najupuceniji u pitanja vjere.

Djed Bosanske Crkve jednom cak i boravi u Francuskoj medju albigenzima gdje zaredjuje njihove crkvene starjesine i daje savjete o pitanjima vjere,a iz Italije takodjer jos oko 1180 godine dolaze katari u Bosnu da budu dublje pouceni u katarskoj nauci i redjeni za katarske biskupe" itd. Katari su bili dualisti/manihejci,a ako priznaju autoritet Djeda Bosanske Crkve,onda je tesko povjerovati da Crkva Bosanska nije bila dualisticka/manihejska,dakle i bogumilska u univerzalnom smislu,a njena evidentna zasebnost u odnosu na "rano manihejstvo" ne znaci nista osim da je Bosanska Crkva u stvari bila zasebna po mnogim pitanjima u odnosu na to rano,prvobitno bogumilstvo.

Vrlo cesto se u historijskim izvorima pojavljuju i nazivi "krstjani i krstjanice" za pripadnike Bosanske Crkve.Ali tim su se nazivom,zvali samo izabrani clanovi Bosanske novomanihejske crkve,koji su primili duhovno krstenje (consolamentum),a tih je bio dosta malen broj u Bosni prema mnozini vjernika,koje nijedan srednjovjekovni izvor ne zove "krstjanima",niti ih ukljucuje medju njih.Prema tome naziv "Bosanski krstjani",ne obuhvaca svo clanstvo Bosanske Crkve,pa je nepotpun i dosljedno neispravan za oznaku svih pripadnika Bosanske Crkve!

Od svih naziva,kojima se nazivalo pripadnike Bosanske Crkve,najbolje je ime "bogumili".Ono u sebi ukljucuje spomen na svestenika Bogomila,pocetnika sljedbe,i na bitnost njegova krivovjerja.

Problem kod Noela Malcolma to da on o tome pise vrlo sazeto i uopste navodi samo primjere razlika izmedju Bugarskih bogumila,katara i pripadnika Bosanske Crkve,a nigdje ne govori o slicnostima izmedju Bugarskih bogumila i pripadnika Bosanske Crkve i drugih bogumilskih crkava u odnosu na njih dvije ili o cinjenici da je krajnje evidentno da se bogumilske crkve vremenom i djelimicno udaljavaju od prvobitnog ucenja Bogumila.NE SAMO BOSANSKA CRKVA-NEGO I DRUGE.

Neke bogumilske crkve idu u svojemu odstupanju da cak odbacuju osnovno vjerovanje dualista o postojanju dva bozanstva(uzroke dobra i zla) .Tako npr.imamo izvjestaje iz Italije gdje je bogumilska crkva banjolicana tvrdila da je vjerovanje u dva bozanstva-greska, i da oni vjeruju u jednog Boga.Rajnerije Sachoni 1250 godine pise pak da se banjolicani u svemu slazu sa katarima konkoricanima osim sto ovi vjeruju da su duse stvorene i da su sagrijesile prije postanka vidljivoga svijeta i sto slijede doketizam" Dakle manje ili vece udaljavanje od pojedinih stavova pocetnih vjerovanja samog Bogumila,nije samo Bosanski fenomen.

Ili ne navodi mnoge sustinske slicnosti izmedju Bugarskih bogumila i pripadnika Bosanske Crkve,kao ni razlike izmedju raznih bogumilskih crkava, samo par primjera:

-U "Sreckovicevom Evandjelju",u rubnim biljeskama,pripadnici Bosanske Crkve Ivana Krstitelja podrugljivo nazivaju "Vodonoscem",odnosno izruguju se "krstenju vodom" zeleci reci da je Ivan Krstitelj samo nosao vodu okolo,a da to nije imalo nikakvog ucinka.Neprijateljski stav prema Ivanu Krstitelju nije izvorno Bosanski,nego Bugarskih bogumila.

-Papa Eugen IV 1445 godine o pripadnicima Bosanske Crkve kaze:"Ovi su koji djavlu priznaju vrhovnistvo jednako svemogucem Bogu,uceci da postoje dva pocela,jedno zlih bica,a drugo dobrih".

-Papa Pio II (1458-1464) u svojoj "Kozmografiji' prvih godina svoga papinstva o Bosanskim hereticima kaze:"U Bosni mogu veoma mnogo krivovjerci,koje zovu manihejcima,veoma zao rod ljudi,koji uce da su dva pocela stvari,jedno zlih,a drugo dobrih".

-Na zapadu su se pravi clanovi katarske crkve nazivali ,uz naziv "krstjani" redovno nazivali i "dobri ljudi","utjeseni","savrseni","izabrani" i "obuceni".Medjutim,ni jedan od tih dodatnih naziva se ne nalazi u Bosanskim izvorima,koji svoje "izabrane" nazivaju jedino "krstjani",ili "dobri,pravi krstjani",dakle samo nazivima koje je uveo sam Bogumil!

-Vrhovni starjesina Bosanske Crkve se zvao Djed,sto je gotovo identicno sa nazivom za vrhovnog starjesinu Bugarskih bogumila,koji su svoga vrhovnog strarjesinu zvali "Djedic",dok su Italijanski katari svoje poglavare zvali "biskup" (episcopus),a Francuski albigenzi koriste naziv "Anciani" sto je zapravo prijevod grcke rijeci "presbyteros" ili Bosanskoga naziva "Starac".Kod zapadnih katara se poglavar crkve se po koji put zove i "Veliki Djakon" (diaconus maior)

-Starjesine kuce bogumilskih krstjana Bosnjaci su zvali "Starac",dok su katari u Italiji starjesine svojih kuca zvali "Ancianus" sto je zapravo doslovni prijevod Bosanskog naziva "Starac".

-Upravitelje katarskih gostinjaca na zapadu su zvali "Djakon" ,a u Bosni su ih zvali "Gost"

-Prva dva pomocnika starjesine crkve na zapadu su zvali "Veliki Sin" i "Mali Sin",dok se u Bosni oni zovu "Veliki Starac" i "Veliki Gost"

-Jedan od vrlo vaznih historijskih izvora koji govore o bogumilstvu Bosanske Crkve jeste i "Popis zabluda Bosanskih krstjana", napisan 1372-77 od nepoznatog misionara frenjevca u Bosni,u kojem se,izmedju ostalog,kaze: 1.Najprije da su dva Boga i da je stariji stvorio sve sto je duhovno i nevidljivo,a mladi,naime,Lucifer sve tjelesno i vidljivo. 2.Nijecu takoder covjecju narav Kristovu i kazu da je on imao prividno,zracno tijelo. 2a.Takodje govore da je Marija bila andjeo,a ne covjek. 3.Takodje kazu da Krist stvarno nije mucen niti je umro. 4.Takodje da nije uskrsnuo. 5.Niti da je s pravim tijelom uzasao (na nebo)

-Sljedeci vrlo vazan izvor jeste "Rasprava izmedu Rimskog krscanina i Bosanskog patarena" koja je pisana u drugoj polovici 13. stoljeca ,a u cijemu sedmom poglavlju Bosanski krstjanin tvrdi :Bog pravi nije stvorio ono sto ce biti unisteno,a vidljive stvari bit ce unistene,radi toga nisu stvorene od Boga nego od djavola.Djavo je bez pocela i stvoritelj svega vidljivog. 19.Krist nije sin Bozji jednak Ocu 21.Krist nije sin Blazene Djevice Marije 22.Blazena Djevica Marija nije bila zena nego andjeo 23.Krist nije jeo ni pio tjelesno 25.Krist nije bio utjelovljen 26.Krist nije trpio tjelesno 27.Krist nije umro tjelesno 28.Krist nije uskrsnuo tjelesno

-Ivan Torquemada u svojoj knjizi o zabludama patarena u Bosni pisanoj 1461 zabiljezio je medju ostalim i ove: 1.Da postoje dva Boga,od kojih jednoga zovu "potpuno dobrim",a drugog "potpuno zlim" 2.Dva su pocela,jedno duhovnih i netjelesnih bica,a drugo propadljivih i tjelesnih ili vidljivih.Prvo zovu Bog svijetla,a drugo Bog tame 13.Blazena Djevica Marija nije bila zena,doticno zensko,nego andjeo 14.Sin Bozji nije uzeo pravo tijelo nego prividno 15.Krist nije uistinu trpio,ni umro,ni sisao nad pakao,ni uzasao na nebo,nego je sve to cinio, da tako na oci izgleda.

-Vrlo bitni historijski izvori su i povelje Bosanskih velikasa pripadnika Bosanske Crkve.Prema naukama strogih dualista vjerovali su u andjela kojeg primaju dobri krstjani na casu smrti.Taj ce ih andjeo na sudnjem danu razdiobe dobrih i zlih cuvati i dovesti dobrom Bogu.

1) Sandalj Hranic 1410 kune se : " .....i da se odreku Boga i vjere koju vjeruju i angela pravoga na dan sudni"

2)Ivanis Pavlovic sa svojim bratom Nikolom 1442 kune se: "....i da smo se odrekli Boga i angela na umrli cas na smrti i na dan sudni i vjere koju vjerujemo"

3)Slicno se kune i Bosanski Vojvoda Herceg Stjepan Vukcic Kosaca 1435: "......i da smo se odrekli Boga i angela milostivoga na smrt i na dan sudni i vjere koju vjerujemo"

Svi srpski sinodici osudjuju bogomile i babune kao "bogomrske jeretike" medju koje uvrstavaju i clanove Bosanske Crkve:

-Plevljanski Sinodik,koji je napisan krajem 14.stoljeca,koji kaze: "Zli jeretici tr'kleti babunije,naricajustei se l`zikrstjane i rugajusteje se nasej prave vere...da budut prokleti....I v`zglasit' vel`mi:Rastudije Bos'n'ski i Radomir i Drazilo i Tol`ko i Tvrdos i vsi naricajuste se kr'stijani i kr`stjianice a ne klanjaste se svetim ikonam' i kr`stu c'st'nomu,da budut' prokleti..Na rubu rukopisa je kasnije dodano drugom rukom i drugim mastilom i sljedece:"Radin,Gost Hercegov,da bude proklet." Ovo dolazi iz susjedstva,a ako oni nisu znali koja je vjera u Bosni,ko ce drugi??Spominju se konkretna imena i RAZLOZI : neklanjanje krizu i ikonama!

-U originalnim izvorima pisanim rukom samih pripadnika Bosanske Crkve,dakle originalnim dokumentima,kao sto se to moze vidjeti u "Nikoljskom i Dancicevom Evandjelju" izraz "iz nje pak izidje Isus",umjesto "rodi se",dokaz je manihejskog stava prema Isusu pripadnika Bosanske Crkve,jer ovime negiraju da je Marija rodila Isusa,jer on po bogumilima nije imao pravo ljudsko tijelo,te prema tome se nije mogao ni fizicki roditi,nego da je on usao u Marijino uho i izasao sa svojim nebeskim tijelom (corpus caeleste). Naime,drzali su da se "prividno rodjenje" ne moze usporediti sa fizickim,i iako u daljnjem tekstu navodi i izraz "rodi se",jasno je poslije ove prve izreke "i iz nje izadje",da se to kasnije "rodi se" odnosi na prividno rodjenje,a ne na fizicko,sto je klasicno dualisticko ucenje.

-"U Sreckovicevom Evandjelju" u rubnim biljeskama,pripadnici Bosanske Crkve Ivana Krstitelja podrugljivo nazivaju "Vodonoscem",sto je opet izrugivanje sa fizickim krstenjem (vodom)...hoce reci da je jedino ispravno krstenje,duhovno krstenje. Takodjer,u biljesci drugoj,istog evandjelja pripadnik Bosanske Crkve franjevacke misionare naziva "vracevima" "a vraceve - zakonici",a u devetoj biljesci se katolicka crkva zove "crkva ovoga svijeta,(sto je tipican dualisticki stav),koje svecenici dnevno na lak nacin ljudima grijehe oprastaju i na taj nacin gube njihove duse i upropascuju ih:"On' clovik-knez' vika,a ikonob-starjesina cr`kve ego,a ,a dl'znik-zakonici ize po vse dni grihe otpustaju cl'vikom i tako gube duse clovic'ske.

-U "Vrutockom Evandjelju" u biljesci ispod teksta,gdje se govori o pozivu sv.Mateja apostola,dotadasnjeg carinika.Carinarnicu ili mitnicu,gdje se nepravednim nacinom stjece novac,pripadnik Bosanske Crkve u biljesci poistovjecuje sa stolicom srpskih patrijarha koji dolaze do svog polozaja mitom,srebrom i zlatom.Biljeska glasi:"Pat(r)ijar'hovo i (g)di ze se patrijarhi stave srebrom i zlatom"

Ovo ismijavanje katolickih i pravoslavnih "ovozemaljskih svecenika",i uopste krscanskih,jeste jedna od osnovnih karakteristika bogumilskog/dualistickog ucenja.

Ovo su dakle originalni zapisi samih pripadnika Bosanske Crkve,sa svih strana KONSTANTNO ih se optuzuje za herezu,cak i od nekih Bosanskih Kraljeva (Kralj Tomas,npr.,koji je inace presao sa bogumilstva na krscanstvo),tako od susjeda,blizih i daljih,to ljepljenje herezom na Bosansku Crkvu dolazi CIJELO VRIJEME NJENOG POSTOJANJA,nema toga ko to moze poreci.Prema raspolozivim historijskim cinjenicama,postojanje dualistickih ucenja unutar Bosanske Crkve je,jednostavno,nepobitno.

Malcolm pak pokusava da napravi neku vrlo pojednostavljenu i vrlo sumnjivu sliku,pri cemu su njegovi argumenti za to vrlo upitni,jer nekoliko odstupanja od prvobitnih strogih bogumilskih ucenja nisu nikakav dokaz da Bosanska Crkva nije u svojoj sustini bila bogumilska.

Bosansku Crkvu neki smatraju i "prvom protestantskom crkvom" u svijetu,odnosno,pripisujuci fenomen njenog djelimicnog odstupanja od klasicnog manihejizma ,kroz njegovu REFORMACIJU od strane Bosanske Crkve,koja uopste nije neophodno morala biti prihvacena i od strane drugih bogumilskih crkava u zapadnoj Evropi.To Malcolm u potpunosti zanemaruje.Neka odstupanja od ranog prvobitnog bogumilstva u principu se mogu objasniti prelazenjem sa strogog na umjereni manihejizam/bogumilstvo,mada je po svoj prilici cio taj proces reformacije manihejizma poceo u Bosni,ali nije bio slijedjen u svim ostalim bogumilskim crkvama zapadne Evrope,nego samo u nekim,i to ne u smislu identicnih udaljavanja od strogog bogumilstva,nego svako na svoj nacin,vise ili manje.

REFORMACIJA je rijec i proces koju je Malcolm u potpunosti zanemario,i recimo posjete katara Bosni zbog zaredjivanja vjerskih starjesina i uputstava u vezi vjere prebaciva SVOJIM PRETPOSTAVKAMA u Dalmaciju,.Pa zar bi o tako vaznim pitanjima isli nekoj anonimnoj skupini,a ne jakoj ustolicenoj crkvenoj organizaciji kao sto je to bila Bosanska Crkva.Ili uopste ne spominje Djeda Bosanske Crkve u istoj takvoj misiji u Francuskoj,gdje je bio priznat kao vjerski autoritet (zaredjuje starjesine crkve i daje uputstva o pitanjima vjere)..itd Kao sto uopste ni ne razmatra veliko mnostvo drugih informacija koje se ticu Bosanske Crkve,te se njegova krajnje uprostena slika jednostavno ne uklapa u cinjenicno stanje,te nista ne objasnjava osim da se je Bosanska Crkva razlikovala od drugih bogumilskih crkava.

Vrijedno je napomenuti i jedan od Malcolmovih "jakih argumenata" o tome da Bosanska Crkva u stvari nije bila bogumilska,a to je pojava simbola kriza na nekim kasnim dokumentima Bosanske Crkve,kao i pojava motiva kriza na nekim steccima,na kojima se pojavljuje taj simbol i u obliku ljudskog tijela (antropomorfni kriz).

U vezi pojave motiva kriza na nekim steccima kao i pojavljivanja istog znaka i na nekim vjerskim dokumentima Bosanske Crkve treba uociti jednu stvar prije svega.Bosanska Crkva nije imala nikoga iznad sebe da joj bilo sta naredjuje,nego je bila jedna vjerska organizacija koja je po svojoj volji mogla donositi odluke o pitanjima vjere i reformirati ih po vlastitom stavu bez da ikome odgovara za bilo sta. Takodjer pogresno je,naravno,pokusavati traziti apsolutne identicnosti Bosanske Crkve sa prvobitnim,ranim bogumilstvom,i uspostaviti ih kao apsolutne parametre,jer u Bosni mozemo govoriti samo o jednom reformiranom bogumilstvu.

Sve to se moze ipak razjasniti.Postavlja se pitanje da li koristenje nekog simbola,automatski znaci i to da mu se i klanja???

Naravno da ne! Kao sto je kod muslimana simbol polumjesec i zvijezda,ali im se ni jedan musliman ne klanja niti ih obozava,tako je isto bio slucaj sa Bosanskom Crkvom i njenom upotrebom SIMBOLA kriza.Dakle,koristenje nekog SIMBOLA ne znaci i da mu se klanja.U vec spomenutom "Plevljanskom Sinodiku" istocni krscani proklinju clanove Bosanske Crkve,ukljucujuci i Gosta Radina,i to zbog cega :"ZBOG TOGA STO SE NE KLANJAJU KRIZU I IKONAMA." Samo jos jedna od mnogih specificnosti Bosanske Crkve u odnosu na rano,prvobitno bogumilstvo i njena distinktna razlika u shvacanju kriza nasuprot krscanskom stavu prema krizu.

Naime,koristenje SIMBOLA kriza nicim ne kontradiktira fundamentalnim ucenjima bogumilstva,jer ono zabranjiva klanjanje krizu,i to je fundamentalni problem koji bogumilstvo ima sa "krizom",a ne sam simbol kao simbol. Nasuprot cak i tome da neki rani/prvobitni bogumili prema krizu uopste imaju krajnje neprijateljski stav i zovu ga "djavoljim znakom",sasvim je moguce da je Bosanska Crkva jednostavno reformirala svoj stav po tome pitanju,ne drzeci previse vaznim eventualno koristenje samog SIMBOLA,ali drzeci da mu se ne smije klanjati i obozavati ga se,sto objasnjava i vec spomenutu njihovu upotrebu motiva kriza u ljudskom obliku (antropomorfnom krizu).

Isto ovo vrijedi i za pojavu simbola kriza kao motiva na nekim steccima.Dakle samo kao simbol , a ne kao objekt kome se treba klanjati.Vrlo je bitno uociti takodjer i cinjenicu da sam simbol kriza postoji mnogo prije krscanstva,Naime,Kelti,koji su nastanjivali i teritoriju Bosne, su koristili simbol kriza mnogo prije krscana,a njegova simbolika je za Kelte bila u opisu cetiri strane svijeta,cetiri osnovna elementa i cetiri vjetra,uz to vrlo je bitno uociti i to da je SIMBOL kriza koristen i od mnogih drugih naroda u raznim varijacijama,ne samo od strane Kelta,i to puno prije nastanka krscanstva kao religije uopste.

Keltski kriz (na slici) kao Keltski simbol
postoji mnogo prije nastanka krscanstva kao religije

Historicari,koji su se iscrpno bavili pitanjem pojave simbola kriza na nekim steccima,kao sto su to Salih Jalimam,Aleksandar Solovjev,itd.,dosli su do zakljucka da je motiv kriza koristen samo kao simbolicki,alegorijski znak.Prema Aleksandru Solovjevu,za Bosanske bogumile simbol kriza nije imao isto znacenje kao i za pripadnike istocne i zapadne krscanske crkve,jer su Bosanski bogumili alegorijski tumacili Kristovu bol i patnju,te se i zbog toga,simbol kriza pojavljuje u tri oblika: u antropomorfnom obliku sa okruglom glavom,u obliku sunca i u obliku loze.Bosanski historicar Dr Salih Jalimam,u svojoj knjizi"Historija Bosanskih Bogomila"(PNT,Tuzla,1999),navodi vrlo zanimljiv podatak da od preko 50 000 tacno evidentiranih stecaka,simbol kriza se pojavljuje na svega 400 njih,sto je manje od 1% od ukupnog broja.Ova cinjenica sama za sebe dovoljno govori da je za Bosanske bogumile simbol kriza bio samo jedan od mnogobrojnih drugih simbola koje su koristili.(Izmedju ostalih Bosanski bogumili su koristili i simbol polumjeseca!!)Jalimam,u vec spomenutoj knjizi,navodi jos jedan zanimljiv podatak,da je simbol polumjeseca evidentiran na oko 500 stecaka!O tome,na stranici 289. iste knjige Dr Salih Jalimam doslovno kaze:"Najcesce,od 500 evidentiranih stecaka,polumjesec se nalazi na plocama i sanducima i obicno zauzima istaknuto mjesto.Prema istrazivacima,simbolicko znacenje polumjeseca je da predstavlja nebesku ladju,obitavaliste pravednih dusa pred polazak.Ponegdje se susrece i kao lezeci,ili prevrnut,kako se nalazi na stecku dida bosanskih bogomila u Goranima.Uz polumjesec skoro uvijek se nalazi rozeta,kao simbolicko zracenje sunca,te prema Aleksandru Solovjevu polumjesec i rozeta uglavnom su prisutni na steccima starjesina bosanskih bogomila,kao i kod jednog broja pristalica,koji na taj nacin iskazuju ocekivanu zelju za rajem."Vrlo je zanimljivo uociti i cinjenicu da se na steccima simbol polumjeseca javlja vise,odnosno cesce,nego kriza! Cijela zavrzlama je nastala upravo zbog pogresne procjene ZNACENJA simbola kriza medju pripadnicima Bosanske Crkve.Oni mu se jednostavno nisu klanjali,ali su ga kroz svoje reformirano bogumilsko ucenje koristili povremeno,ali ocigledno vrlo rijetko,i to jedino kao simbol.Samo jos jedna od mnogih specificnosti Bosanskog bogumilstva u odnosu na rano,prvobitno bogumilstvo i nista vise.

Najocitiji i najmasovniji materijalni dokaz bogumilstva Srednjovjekovne Bosanske Crkve jesu,naravno,STECCI.Ispod stecaka su se sahranjivali pripadnici Bosanske Crkve,kako starjesine,tako i obicni vjernici,a posto je sahranjivanje umrlih jedan vrlo vazan vjerski obred,to nam stecci mogu vrlo jasno reci i o vrsti vjerskog ucenja onih zbog kojih su i podignuti.Podjimo,dakle, redom:

Najstariji historijski spomenik samih pripadnika Bosanske Crkve,a koji govori o njihovoj vjeri i nacinu zivota,jeste i svecana izjava sa cuvenog sastanka na Bilinom polju kod Zenice od 8.aprila 1203 godine,a potpisali su je sedmorica starjesina Bosanske Crkve uz saradnju papinog legata Ivana de Casamare i uz supotpis Bosanskoga Bana Kulina. Originalni dokument nije sacuvan,nego samo zvanicni prijepis,koji je unesen u vatikanske zapisnike kao 141. pismo seste godine pape Inocencija III. Starjesine Bosanske Crkve u ovoj izjavi izmedju ostalog obecavaju da ce ubuduce imati grobista,gdje ce se pokopavati braca i stranci koji kod njih slucajno umru".

Znacaj ovih rijeci je u tome da pripadnici Bosanske Crkve nisu imali svojih grobista do tada nego su pokopavali svoje mrtve kojekuda,a to se zadrzalo naravno i poslije 1203 godine jer starjesine Bosanske Crkve nisu ispunili to obecanje papi,kao naravno ni mnoga druga koja su tada dali.

Ali,ovdje je bitno zapaziti stecke i cinjenicu da se oni nalaze na vrlo cudnim mjestima,razbacani svukuda: po brezuljcima,poljima,lugovima,sumama,livadama i obicno su razasuti pojedinacno ili u malim grupama na razdaljini od 100 , 200 ili vise koraka. Na mnogim steccima,na kojima postoji i natpis,pokojnik sa ponosom istice da "lezi na svojoj zemlji" ..."na svom plemenitom" , "na svojoj bastini".Ovi grobovi,razasuti svuda dakle,po privatnim imanjima ili po plemenskim zemljama,po brezuljcima,poljima,sumama,livadama nisu apsolutno niceg zajednickog imali sa tadasnjim krscanskim crkvama i zajednickim krscanskim grobljima,ne drzeci se dakle krscanskih obicaja ni propisa da se sahranjuju u crkvama ili posvecenim grobljima. Ali,ako se zapitamo ko to jos zakopava svoje mrtve po poljima,sumama,svuda bez nekog reda,naci cemo da to isto rade upravo bogumilske crkve sirom zapadne Evrope. Katari,odnosno bogumili,u zapadnoj Evropi u drugoj polovini Srednjeg Vijeka ne zakopavaju svoje mrtve ni u crkvama ni u posvecenim grobljima nego svukuda po poljima i sumama.Oni su ucili da je tijelo samo po sebi zlo,stvoreno od zla i da je samo tamnica duse,pa ga treba gdje je kome drago zakopati,posebno iz zdravstvenih razloga.

Salvo Burci 1235 godine kori talijanske katare:"O, vi bijedne lude [tapini],koji mnogo brbljate o ljudskim tjelesima,a kada umru pokopavate ih privatno u rupe ovdje ondje,kako mozete bolje"

U regenburskom Cod. X5 iz 15.stoljeca,nalazi se u popisu krivovjernih valdenza ova stavka: "Oni ne priznaju crkveni pokop,nego govore i vjeruju,da se jednako moze pokopavati svukuda.Oni takodjer ne vjeruju da je groblje vise sveto nego njiva ili koje drugo mjesto,vocnjak ili koja mu draga zemlja".

U Cod.Bavar.Monac 327 u Munchenu pise o katarima: "Oni se ne brinu o ukopu mrtvih u crkvu ili groblje,izuzevsi slucaj,da se prikriju,govoreci da je bolje pokopavati se u drugim mjestima....tako oni cesto i urede,da budu pokopani u polju ili vocnjaku".

Vise je nego evidentno da nije nikakva slucajnost u pitanju,da se jedan tako vazan vjerski obred,kao sto je to pokop mrtvih obavlja,prakticno na istovjetan i nekrscanski nacin od strane i maniheja/katara po zapadnoj Evropi i pripadnika Bosanske Crkve.Stecci su,dakle,nepobitan,krajnje ocigledan i najmasovniji materijalni dokaz "historijskih otisaka" koje je dualisticko ucenje,odnosno bogumilstvo ostavilo u Bosni!

Treba reci da postoje i grupe stecaka koji se nalaze uz rusevine krscanskih crkvi,protiv cega su se krscanske crkve naravno borile,jer je taj princip sahrane suprotan krscanskim ucenjima,a uz to treba napomenuti i da su to samo malobrojne IZNIMKE u odnosu na razasute svuda odnosno bogumilske. S obzirom da su pripadnici Bosanske Crkve prelazili i na krscanstvo,vrlo je moguce da je takav nacin ukopa prerastao u neku vrstu "narodnog obicaja".Tu nema nicega spornog,ali kada posmatramo vjerske organizacije u Evropi toga doba,samo bogumilske crkve takav nacin sahranjivanja -kojekuda- smatraju zakonitim po svojoj vjeri.

Pod steccima su zakopavani,kako starjesine Bosanske Crkve,tako i njeni ostali clanovi -nacin na koji se zakopavaju jeste na manihejski/bogumilski nacin,a sto bi to radili pripadnici Bosanske Crkve na tako masovnom nivou,i pri tako svetom vjerskom obredu kao sto je to pokop???Odgovor je vrlo jasan : zbog toga jer je i sama Bosanska Crkva bila manihejska/bogumilska/dualisticka vjerska organizacija u svojoj sustini,samo sa svojim specificnostima kao rezultatom znacajne i postepene reformacije.

www.zemljabosna.com

PRVE VIJESTI O POJAVI HEREZE U BOSNI

Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 39-47.

UDK273 (497.6) "11/12" Izlaganje sa naučnog skupa

PRVE VIJESTI O POJAVI HEREZE U BOSNI

Elma Hašimbegović Historijski muzej, Sarajevo

Krajem XII stoljeća do Rimske Stolice stižu optužbe o pojavi hereze u zemlji bana Kulina. One stižu sa više strana, tačnije, iz Duklje, Splita i Ugarske. Nakon vijesti o pojavi krivovjerja papska stolica započela je istragu, koja je završena sastankom papinih legata sa bosanskim priorima i bosanskim banom na Bilinom polju 8. aprila 1203. godine. Nas, stoga, zanima razvoj događaja od prvog poznatog izvora iz 1199. do potpisivanja abjuracije 1203. godine. Sačuvane su tri povelje: pismo dukljanskog vladara Vukana papi Innocentu III iz 1199.godine, koje se smatra najstarijim pomenom hereze u Bosni i optužbom na račun bosanskog bana, zatim pismo pape ugarskom kralju Emeriku od oktobra 1200. godine, te papin poziv splitskom nadbiskupu i svom legatu, iz novembra 1202. godine. Korespondencija je, dakle, tekla na relaciji dukljanski vladar-papa, papa-ugarski kralj i papa-crkveni dostojanstvenici. Prepisku pape Innocenta III čine još i izvještaji papinog legata sa prijedlogom o reformi bosanske biskupije, i izvještaj ugarskog kralja Emerika o sređivanju prilika u zemlji bana Kulina, o kojima ovdje neće biti riječi jer su napisani poslije abjuracije.1 No, zato će u analizu biti uvršten jedan izvor koji ne spada u ovu prepisku, ali je jedini koji dolazi iz Bosne i koji govori o vjerskim prilikama u njoj. Riječ je o Kulinovoj ploči, tj. natpisu sa crkve koju je u Muhašinovićima kod Visokog dao sagraditi bosanski ban.

Izvorna građa donosi podatke o datiranju pojave hereze i o mogućim pravcima iz kojih je mogla stići u Bosnu. O kakvom se krivovjerju radi izvori ne pružaju mnogo podataka. Stoga je potrebno dostupnu izvornu građu detaljnije analizirati, sagledavajući uslove u kojima je nastala i ispitujući moguće motive onih koji su

1 Smičiklas Tadija, ed. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. III, Zagreb 1905., 36, 37. (dalje: Smičiklas, CD III)

39

Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 39-47.

slali optužbe na račun bosanskog bana. Moraju se imati u vidu motivi političke prirode koji su mogli biti uzrokom da se optužbama o herezi, omiljenom oružju protiv političkih protivnika, skrene pažnja na bosanskog bana. Kad se govori o prvim izvorima o pojavi hereze u Bosni mora se također voditi računa o tome šta se u to vrijeme smatralo herezom.2

Pismo u kojem se prvi put spominje hereza u Bosni, vezana za ime njenog vladara bana Kulina, jedno je od niza pisama koje je odjanuara 1199. godine dukljanski vladar Vukan uputio papskoj stolici. Iz pisma pape Innocenta III od 8. januara 1199. godine saznajemo daje Vukan molio papu da mu pošalje legate koji će promijeniti crkvenu disciplinu u njegovoj državi.3 Papini legati su u Baru održali i sinod na kojem su nastojali istrijebiti sve mane klera i naroda. U sljedećem pismu Vukan je tražio plašt (pallium) za barskog nadbiskupa.4 U pismu u kojem se javlja i optužba protiv bosanskog bana rex Dioclie atque Dalmatie se podlaže crkvenoj vlasti "aposto-licae sedis".5

Iz ovih pisama i aktivnosti oko sređivanja crkvenih prilika vidimo daje Vukan nastupao kao zaštitnik katoličke crkve. Država njegovog oca Nemanje u crkvenom pogledu slijedila je dvostruku tradiciju: istočnu pravoslavnu u Raškoj i u oblastima u unutrašnjosti, i rimsku katoličku u dukljanskim gradovima.6 Nemanjini sinovi, Vukan i Stefan, po potrebi su lavirali između Istoka i Zapada. Vukan se stavio na stranu Zapada - pape i ugarskog kralja. Razlog tome je bio taj što je Nemanja za nasljednika raškog prijestolja odredio svog mlađeg sina Stefana, iako je praksa nasljeđivanja prijestolja dotad bila na strani starijeg.7 Stariji sin Vukan zaobiđen je na taj način i ostavljen da upravlja Zetom. Da bi došao do prijestolja i krune, Vukan se oslonio na pomoć tek ustoličenog pape Innocenta III i ugarskog kralja Emerika.

Nakon što je tražio da se papa moli Bogu za njega grješnika, na samom kra-

2 Sabor u Splitu 1185.godine potvrdio je koga je sve Crkva smatrala hereticima. Neplaćanje crkvenih desetina, oskrvnuće crkvenih službi, prisvajanje crkvene zemlje i općenito svako kvarenje nauka crkve smatrano je herezom.

3 Smičiklas Tadija, ed. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv.II, Zagreb 1904., 311-312. (dalje: Smičiklas, CD II)

4 Smičiklas, CD II, 312-314.

5 Titula kralja Dioklije i Dalmacije koju je Vukan naslijedio od svojih prethodnika doprinosila je očuvanju tradicija ranije samostalnog dukljanskog kraljevstva. Upravo je ovo kraljevstvo služilo kao osnova na koju su se pozivali srpski vladari u pregovorima s papom oko krune.

6 Ćirković Sima, Zeta u državi Nemanjića, u: Istorija Crne Gore, knjiga II, tom I, Titograd 1970,17. (dalje: Ćirković, Istorija Crne Gore)

7 Ćirković, Istorija Crne Gore, 5.

40

Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 39-47.

ju obraćanja Innocentu III, Vukan u posljednje tri rečenice pisma, naizgled usputno, spominje herezu "in terra regis Ungarie, videlicet Bossina".8 Ovo pismo nema datuma, ali kako jeu Vatikanskim registrima upisano u drugu godinu pontifikata pape Innocenta III, njegovo datiranje se smješta u period između 22. februara 1199. i 21. februara 1200. godine.9

Vukan na dva mjesta spominje ne malu herezu, "heresis non modica", i još jednom, kad govori o istoj toj herezi, "eandem heresim", ne imenujući je niti dajući kakve detaljnije informacije o njenom porijeklu i karakteru. Vijest daje ne malo kri-vovjerstvo zahvatilo zemlju ugarskog kralja i daje već deset hiljada kršćana zavedeno, je sama po sebi alarmantna, a podatak o tome daje sam ban Kulin sa svojom ženom i svojom sestrom, koja je bila žena Miroslava Zahumskog (i tako rodbinski povezana s Vukanom) i svojom rodbinom prihvatio herezu, bila je direktna optužba na račun bosanskog bana. Ovako formulirana optužba mogla bi pretpostaviti daje sam vladar politički protivnik koga se želi ocrniti i optužiti. Proglašen heretikom, Kulin bi bio omražen kod pape, a to bi istovremeno davalo velike šanse njegovim političkim protivnicima.

Drugi motiv optužbe o zaraženosti velikog broja kršćana u Bosni herezom, na čelu sa njihovim vladarom, može se pripisati želji dukljanskog vladara da optuži Dubrovačku nadbiskupiju, kojoj je Bosanska biskupija tada bila podložna, za nebrigu

0 svom kleru i narodu. Razlog za to leži u stalnom sukobu Dubrovačke i Barske nadbiskupije. Dubrovačka nadbiskupija, naime, nije smatrala Bar nezavisnom nadbiskupijom, već sufraganom Dubrovačke. Stoga su Dubrovčani negodovali kod pape

1 kad je ovaj poslao palij, kao znak nadbiskupskog dostojanstva, barskom nadbiskupu. Isto tako, kad god bi barska nadbiskupska stolica bila upražnjena, dubrovačka bi počela dokazivati svoja prava na nju.10 Optužba da u Bosni živi već 10.000 heretika uveliko je mogla štetiti ugledu Dubrovačke nadbiskupije u Rimu.

Osim podataka o pojavi hereze, broju zavedenih kršćana i optužbi na račun bana, a s obzirom da se Vukanovo pismo smatra najstarijom viješću o herezi u Bosni, zanimljiv je i podatak daje ugarski kralj već ranije upoznat sa problemom hereze u Bosni. Vukan kaže da ih (bosanske heretike) je ugarski kralj, kad je saznao za herezu, razljućen, primorao poslati papskoj stolici na ispitivanje.11 Dukljanski vladar

8 Smičiklas, CD II, 333-334.

9 Šanjek Franjo, Bosansko humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975, 36 (fusnota 14), 56 (fusnota 2).

10 Ćirković, Istorija Crne Gore, 21.

41

Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 39-47.

upoznat je i sa informacijom da su se oni vratili sa izmišljenim pismom, kao dokazom daje papska stolica odobrila njihove vjerske zakone.12 Ovaj podatak može biti značajan, jer se ispitivanja krivovjerstva u Bosni sprovode tek kasnije, kada papini legati dolaze u Bosnu, a Vukanovo pismo se smatra najstarijim podatkom. Međutim, ko su bili heretici i ko ih je prijavio ugarskom kralju, ostalo je nepoznato.

Na kraju pisma, Vukan poziva papu da savjetuje ugarskog kralja da iz svog kraljevstva istrijebi heretike, kao "kukolj iz žita". Ovo je drugi put u pismu da dukljan-ski vladar ističe prava ugarskog kralja na Bosnu. Prvi put Vukan je to spomenuo govoreći o pojavi hereze u zemlji ugarskog kralja. Vukan je sklopio savez sa Emeri-kom, koji mu je pomagao u borbi protiv brata Stefana.13 Ugarski kralj bi pomogao Vukanu da dođe do srpskog prijestolja, a zauzvrat je, preko njega, namjeravao uspostaviti vrhovnu vlast nad Srbijom.14 Njegove pretenzije protezale su se i na Bosnu, što je njegov saveznik Vukan u pismu Innocentu III i potvrdio.

Slijedeći poznati izvor u kojem se spominje hereza u Bosni potiče iz papske kancelarije.15 Papa Innocent III obratio se ugarskom kralju Emeriku treće godine svog pontifikata, 11. oktobra 1200. godine, govoreći mu o hereticima, i u tom kontekstu o zaštitniku heretika, bosanskom banu Kulinu, i o hvarskom biskupu Nikoli.

Papa Inocent III se obraća ugarskom kralju Emeriku, ali se pritom ne osvrće na pismo koje je dobio od Vukana, niti na informacije koje mu je dukljanski vladar proslijedio, a tiču se hereze bosanskog bana i njegove porodice kao i 10.000 drugih kršćana koji su zavedeni herezom. On polazi od izvještaja splitskog nadbiskupa Bernarda. U pismu papa donosi slijedeće podatke: da se u Bosni nalazi veliki broj patarena, da su ti patareni protjerani iz Splita i Trogira našli utočište u Bosni, te da im je plemeniti muž Kulin pružio ne samo utočište nego i zaštitu. Sam Kulin nije okužen herezom, kako je to Vukan tvrdio, ali je po papinim riječima sebe izložio opasnosti. Dalje, Innocent III kaže da ban ove patarene časti kao katolike, čak i više od katolika i da ih naziva isključivo kršćanima (krstjanima). Papa traži od Emerika kao svje-

11 Unde rex Ungarie exacerbatus illos ad vestram presentiam compulit venire a vobis exa-minandos

12 illi autem simulatis litteris redierunt dicentes a vobis concessam sibi legem. Zanimljivo je daje Vukan jednom drugom prilikom također sumnjao u istinitost pisma koje je stiglo sa pap-skog dvora, a kojim je biskup Dominik, umiješan u ubistvo, bio vraćen na biskupski položaj. Pismo se kasnije i ispostavilo kao falsifikat. Ćirković, Istorija Crne Gore, 17.

13 Jireček Konstantin, Istorija Srba, knjiga I, Beograd 1990, 164.

14 Nešto kasnije, 1202. godine, Emerik je, koristeći se sukobom između Stefana i Vukana, uzeo kraljevsku titulu te se od tada javlja i kao "kralj Srbije".

15 Smičiklas, CD II, 350-352.

42

Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 39-47.

tovnog vladara da bana kazni i da mu oduzme imovinu i istjera, ne samo iz Bosne, nego i iz čitavog područja ugarskog kraljevstva, ukoliko se ovaj ne bi vratio na pravi put. Papa mu daje ovlaštenje za progon heretika, sve državne ovlasti koje svjetovni vladar može imati, a crkveni vladar nema. Crkveni vladar, tj. papa može proglasiti izopćenje ili interdikt, ali nema svjetovne ovlasti koje prepušta svjetovnom vladaru. U ovom slučaju to je ugarski kralj, od kojeg papa traži osvetu i silu.

Iz ove povelje brojni historičari crpe informacije o porijeklu hereze, za koju splitski nadbiskup kaže daje stigla iz dalmatinskih gradova, Splita i Trogira.16 S druge strane, neki historičari jednostavnim zaključkom o lažnom izvještaju nadbiskupa Bernarda odbijaju mogućnost ovog smjera dolaska heretika, jer se ne slaže s njihovim mišljenjem o porijeklu hereze u Bosni.17

Ovaj put papa koristi precizniji naziv za heretike koji su se pojavili u Bosni, koristeći osim općenitog termina heretika, i naziv patarena. U to vrijeme papa se bori sa lombardskim patarenima, a i sam splitski nadbiskup Bernard tek je bio stigao iz Italije, pa im je naziv patarena vjerovatno najbliži. O više detalja o herezi se ne može govoriti, jer je općenito sva građa koja dolazi iz papske kancelarije napisana tipiziranim jezikom kancelarije, koja koristi termine heretika, patarena i katara, a da pritom ne misli na neki od pomenutih pokreta. Ni ovaj izvor nam ne daje nikakvih informacija o samom vjerskom učenju heretika, s tim daje značajan podatak da bosanski heretici sami sebe nazivaju kršćanima tj. krstjanima (christianos).

Treći izvor o herezi u Bosni potiče također iz papske kancelarije, a napisan je dvije godine kasnije, 21. novembra 1202. godine.18 Ovaj se put papa Innocent III obratio splitskom nadbiskupu Bernardu i svom kapelanu Ivanu da ispitaju prilike u bosanskoj biskupiji. Papa im javlja da se u zemlji plemenitog muža Kulina nalaze mnogi heretici koji su zaraženi katarskom herezom.19 To što su bosanski heretici poistovjećeni sa južnofrancuskim dualistima ne govori ništa o njihovom učenju. Papa ih zove katarima, jer se u to vrijeme o ovim hereticima u Rimu znalo mnogo više. Papa je tražio od Emerika da ovaj zapovijedi Kulinu da sve takve ljude istjera iz svoje ze-

16 Ćirković Sima. Bosanska crkva u bosanskoj državi, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine. Drušvo i privreda srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1987.,195-253; Šanjek Franjo. Bosansko humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975.; Šidak Jaroslav. Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, Zagreb 1975.

17 Dragojlović, Krstjani ijeretička crkva bosanska, Beograd 1987,129.

18 Smičiklas, CD III, 14-15.

19 heretici qui de dampnata catharorum heresi sunt vehementer suspecti et graviter infama-ti.. ". Smičiklas, CD III, 14-15.

43

Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 39-47.

mlje i konfiskuje im imovinu.20 Innocent III piše i daje Kulin na optužbe odgovorio da ih on ne smatra hereticima već katolicima, ali ih je spreman poslati apostolskoj stolici da se tamo njihova vjera potvrdi ili osudi - kako bi bili u dobru potvrđeni ili od zla odvraćeni. U Rim je Kulin poslao nadbiskupa Bernarda, zatim dubrovačkog arhiđakona Marina i sa njima još neke od osuđenih ljudi, te zamolio da papa pošalje čovjeka koji bi ispitao stvari u Bosni. Iz ovog se vidi da su i dubrovački i splitski nadbiskup bili upoznati s problemom i uključeni u slučaj. Zato Innocent III šalje Bernarda i svog kapelana Ivana "ad terram prefati Culini" da doznaju istinu. Nađu li heretike da postupe prema papinoj odredbi o hereticima.

Posljednji izvor koji ćemo ovdje uzeti u razmatranje, jedini je koji potiče iz Bosne, doduše, iz nešto ranijeg perioda, i jedini koji govori o vjerskim prilikama u Bosni Kulina bana. Radi se o Kulinovoj crkvi, odnosno natpisu sa crkve u Biskupići-ma kod Visokog. Najpotpunije i najkompletnije čitanje natpisa izvršio je Pavo An-đelić.21 On je ne samo izvršio reviziju čitanja ploče, koja je uveliko promijenila sadržaj i smisao natpisa, nego je i donio podatke o datiranju ploče o kojem su također postojale dvojbe. Podatke o datiranju crkve, čija gradnja je stavljena u 1194. godinu, potvrđeni su i dodatnom izvornom građom, ali i kompariranjem sa drugim arheološkim spomenikom, tj sličnom pločom iz istog vremena.

Anđelić se koristio podatkom koji donosi Orbini, a odnosi se na odlazak dubrovačkog nadbiskupa Bernarda u Bosnu gdje je na poziv bana Kulina posvetio dvije crkve. Ovaj događaj zbio se 1194. godine, ili u petoj godini ponitifikata nadbiskupa Bernarda. Anđelić je s velikom vjerovatnošću pretpostavio daje Kulin svečano posvećivanje organizirao upravo za crkvu koju je sam podigao.

Prilog ovakvom datiranju je i mogućnost kompariranja Kulinove ploče sa Bla-gajskom pločom. Blagajski natpis koji spominje Nemanju, potiče sa crkve Kuzme i Damjana, što ju je za vrijeme istog putovanja posvetio dubrovački nadbiskup, a koju Orbini također spominje. Iz ovoga se može zaključiti da Kulinov i Blagajski natpis potiču iz iste godine.22 Dakle, 1194. godina je godina kada je nastao natpis na ploči Kulinove crkve. Anđelić je ustanovio i da natpisi u donjem dijelu ploče ne potiču iz

20 "ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscriberet, bonis eorum omnibus con-fiscatis. ". Smičiklas, CD III, 14-15.

21 Anđelić Pavao. Revizija čitanja Kulinove ploče, Glasnik Zemaljskog muzeja 15-16 (1961): 287-308. (dalje: Anđelić, Revizija).

22 Kako se Nemanja u martu 1196. godine povlači sa prijestolja, onda je to i posljednja godina u kojoj je natpis mogao nastati (odnosno terminus ante quem za nastanak natpisa). Anđelić, Revizija, 298.

44

Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 39-47.

istog vremena tj. da su natpisi sa imenima dopisani kasnije, "u doba bana Stjepana" što potvrđuju i paleografske osobine teksta.

Dakle, Kulinova ploča je jedini izvorni dokument iz Bosne koji govori o vjerskim prilikama u doba vladavine bana Kulina. Ovom dokumentu možemo pridodati još jedan podatak koji potiče iz prvih godina Kulinove vladavine, a također govori o vjerskim prilikama u Bosni. Riječ je o pismu papinog legata Teobalda, koji 1180. godine pozdravlja Kulina, žali što ga ne može doći lično pozdraviti, te ga moli da pošalje papi Aleksandru III darove.23 Dakle, ni 1180. godine niti 1194., kad bosanski ban gradi crkvu, nema tragova o herezi u njegovoj državi. Krivovjerje ne spominju ni dubrovački hroničari koji pišu o tom vremenu. Od podatka u kojem se govori da Kulin gradi crkvu i da mu dubrovački nadbiskup dolazi na posvećenje do prvih optužbi na račun bana prošlo je nekih pet-šest godina. Iz toga proizlazi da se ono što su Vukan i Bernard nazivali krivovjerjem moglo pojaviti u tih nekoliko godina.

Još jedna stvar koju treba izvući kao zaključak, a tiče se porijekla hereze, je činjenica da heretici koji po Bernardovom izvještaju u Bosnu dolaze iz Splita i Trogira, zapravo nisu najstarije registrirani heretici, jer njihovu pojavu spominje Vukan, koji 1199. godine govori i o još starijim slučajevima. Uz akciju nadbiskupa Bernarda se ne mogu vezati najstarije vijesti o postojanju hereze u Bosni, pa se prema tome, ni porijeklo hereze iz pravca dalmatinskih gradova ne može uzeti kao jedino.

Međutim, i bez obzira na motive optužbi, pojava hereze je registrirana sa više strana, činjenica je da se u izvornoj građi iz tog perioda pojavljuju optužbe, te da Rim vodi istragu o nečem što nije bilo u skladu sa učenjem Katoličke crkve. Istraga je završena potpisivanjem abjuracije na Bilinom polju 1203. godine, međutim, Bosna ni nakon toga nije prestajala biti izjednačavana sa herezom.

Izvori i literatura

Izvori

KlaićNada. Izvori za hrvatsku povijest do 1526.godine. Zagreb, 1972.

Smičiklas Tadija, ed. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae etSlavoniae, sv.II. Zagreb, 1904.

Smičiklas Tadija, ed. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. III. Zagreb, 1905.

23 Smičiklas, CD II, 168-169.

45

Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 39-47.

Literatura

Anđelić Pavo. Revizija čitanja Kulinove ploče. Glasnik Zemaljskog muzeja 15-16 (1961): 287-308.

Ćirković Sima. Bosanska crkva u bosanskoj državi, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine. Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Posebna izdanja, knjiga 17, 1987., 195-253.

Ćirković Sima. Zeta u državi Nemanjića, u: Istorija Crne Gore, knjiga II, tom I, Tito-grad 1970.

Dragojlović Dragoljub. Krstjani ijeretička crkva bosanska. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga 30, 1987.

Jireček Konstantin. Istorija Srba, knjiga I, Beograd 1990.

Petrović Leon. Kršćani bosanske crkve, Sarajevo-Mostar 1999.

Rački Franjo. Povjest bogumila i patarena. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 7 (1869): 84-179.

Šidak Jaroslav. Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu, Zagreb 1975.

Šidak Jaroslav. Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni, Zagreb 1940.

Šanjek Franjo. Bosansko humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975.

Elma Hašimbegović

APPEARANCE OF HERESIS IN BOSNIA

(FIRST SOURCES ON THE APPEARANCE

OF HERESY IN BOSNIA)

(Summary)

Towards the end of XII and the beginning of XIII century there were allegations and complaints regarding the heresy in Bosnia. Original material in the period from 1199, when first accusations against Bosnian rulers arrived, until the moment of signing the abjuration, in 1203, was subjected to detailed analysis in this paper. Considerations took into account the sources relating the information provided to the Pope

46

Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 39-47.

Innocent iii and Hungarian King Emerich on the problem of heresy in Bosnia, to the accusation that arrived from the Vukan, the ruler of Duklja and the Archbishop of Split, Bernard, the actions undertaken by Rome against the heretics in Bosnia and the investigation of the whole case. Original material encompasses, therefore, the correspondence of the Pope Innocent III with the Church and secular rulers of the period, such as: the letter by Vukan, the ruler of Duklja to the Pope in 1199, Pope's invitation to the Hungarian King Emerich, dated 21st October 1200, the Popes invitation to the Archbishop of Split Bernard and to his chaplain Ivan de Casamaris, dated November 1202. The consideration covers another original document that dates from that time. It is the Kulin Ban's Church, i.e., the inscription on the church in Muhaši-novići near Visoko that was built by the Ban of Bosnia. This is the only source that originates from Bosnia and it is the only one that relates to the religious circumstances during the rule of Kulin Ban.

Original material offers the information that is important for determining the date of the emergence of heresy, and gives foundations for the assumption relating its origins. One can not speak about more details relating the "heresy" itself, since the material comes from the papal office and is written in the typical idiom of this office, that refers to heretics, Patharens and Cathars while not necessarily implying any of these movements.

Furthermore, based on the original material, one may pose the question of the motives of those who came out with accusations against the Ban of Bosnia, that is, what were the motives that could have been the cause for addressing the accusations for heresy - the favorite weapon against political opponents- against Bosnian Ban. However, regardless of possible motives, the appearance of heresy has been registered by various parties and the fact is that in the original documents from that period there were accusations against the ruler of Bosnia and allegations that in Bosnia a teaching appeared that was not in line with that of the Catholic Church.

47

Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za crkvu Bosansku

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

UDK 930. 22 (497. 6) "12" 273 (497.6) "11/12" Izlaganje sa naučnog skupa

BILINOPOLJSKA IZJAVA KAO HISTORIJSKI IZVOR ZA CRKVU BOSANSKU

Salih Jalimam Filozofski fakultet, Tuzla

U historijskoj literaturi Bilinopoljska izjava okarakterizirana je kao jedan od najproblematičnijih dokumenata crkvene historije Bosne i Hercegovine, uz koji su vezane brojne dileme s kojima se starija i novija historiografija susretala i susreće, i koje vrlo teško rješava. Razlog tome je i činjenica da se u historijskoj literaturi susreće pravo šarenilo mišljenja o samoj Bilinopoljskoj izjavi od 8. aprila 1203. godine, kao i brojnim drugim pitanjima koja su u vezi s njom. U historijskoj literaturi i komunikaciji koristilo se i koristi nekoliko različitih naziva za taj dokument (abju-ratio ili odricanje, izjava, ispovijed ), jednako kao što vlada šarenilo i u označavanju onoga šta se stvarno desilo na Bilinom polju toga 8. aprila 1203. godine (sabor, sastanak, koncil, skupština).

Bilinopoljska izjava je prvu modernu historijsku interpretaciju doživjela daleke 1869. godine u kapitalnom djelu polihistora Franje Račkog: Bogomili i patareni. Franjo Rački naziva je "listinom kojom su se njekoliko odličnijih Patarena odrekli svoje vjere" i to će biti jedan od razloga da se ovaj dokumenat do današnjih dana naziva Bilinopoljskom abjuracijom (odricanje od hereze).

Potrebno je na samom početku ukazati da se tekst Bilinopoljske izjave sačuvao samo u savremenom latinskom prijevodu, kojeg je objavio prema originalu Augustin Theiner. Bilinopoljska izjava iz 1203. godine privlačila je i privlači sporadičnu pažnju brojnih istraživača historije srednjovjekovne Bosne, koji su je zavisno od brojnih pretpostavki i viđenja tumačili, komentirali i davali joj određena značenja. Zanimljivo je spomenuti daje Bilinopoljska izjava privlačila pažnju historičara isključivo sa željom da protumače brojne nedoumice i kontraverze vezane za bosansku srednjovjekovnu herezu, vjerske prilike i odnose u prvim stoljećima srednjovjekovne

119

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

bosanske države, tako daje stekla status i važnog dokumenta kojim se tumače historijske, društvene, kulturne i socijalne promjene srednjovjekovne Bosne.

Ovim tekstom će se pokušati metodom interpretacije same Bilinopoljske izjave, nekih dokumenata nastalih prije i poslije izjave, proširiti dijapazon dešavajućeg, kroz istraživanje i komentiranje duhovnih i vjerskih kretanja u srednjovjekovnoj Bosni početkom XIII stoljeća. Poseban naglasak je usmjeren na pitanje vjerskih i crkvenih odnosa u srednjem vijeku, posebno poslije XI stoljeća, kada malobrojni, a dragocjeni historijski izvori bilježe određene promjene u društvu, čime se može donekle prodrijeti u tajne srednjovjekovlja.

Potrebno je naglasiti daje Bilinopoljska izjava iz 1203. godine nastala u specifičnoj srednjovjekovnoj atmosferi kraja XII i početka XIII stoljeća. Za ovaj prvi period historije srednjovjekovne Bosne od sredine XII stoljeća evidentirano je nekoliko važnih i ključnih historijskih dokumenata, koji svaki ponaosob, ali i zajednički, ukazuju na nekoliko bitnih činjenica o razvoju društva, crkvenih odnosa i vjerskih prilika o kojima se, uglavnom, u postojećoj historijskoj literaturi samo parcijalno pisalo, a koji su svaki na svoj način donekle uticali na nastanak same Bilinopoljske izjave.

Iz same Bilinopoljske izjave potječu mnoge nedoumice i kontraverze. Tu su i pojmovi koji unose raznorazne zabune, čak zablude, te je potrebno u pravom smislu riječi skoro svaki pojam identificirati, tumačiti i smještati u poznate historijske okolnosti i provjeravati u historijskim izvorima i u historijskoj literaturi. To se posebno odnosi na pojmove koji imaju određena tj. posebna značenja, a tiču se vjerskih i crkvenih odnosa u srednjovjekovnom bosanskom društvu, posebno onih krajem XII i početkom XIII stoljeća. Kako je već ranije istaknuto, malobrojni, ali dragocjeni historijski izvori bilježe neke, tačne i primjetne promjene u društvu, posebno iz domena crkvenih prilika, čime se može donekle prodrijeti i u neke tajne heretičkog mišljenja.

Za samu temu ovog priloga smatra se važnim ukazati na postojanje potvrda o direktnim i nedvosmislenim vezama i odnosima bosanskih i zapadnoevropskih heretika, posebno zbog toga što se u dijelu historijske literature ovaj problem još uvijek smatra otvorenim. Naime, na postojanje evidentnih veza i dodira između gornjotali-janskih heretika (iz Lombardije), bugarskih bogomila i bosanskih heretika, ukazuje veći broj činjenica sadržanih u nekoliko protivheretičkih rukopisa i kontraverzisti-čkih priručnika iz druge polovine XII i početka XIII stoljeća.

Taksativno, pisci i djela kontraverzističkih priručnika su Ebrardus Bethuniensis, učeni gramatik koji je napisao Liber antihaeresis, zatim Ermengadus sa djelom Tra-ctatus contra haereticos, Eckbertus Schonaugiensis sa djelom Sermones XIII contra Catharos, Duran de Huesce sa djelom Liber antiheresis ili Liber contra Manicha-eos, zatim Alanus ab Insulis koji je napisao De fide catholica contra haereticos sui

120

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

temporis, Summa Anonim iz Lombardije, Salvo Burce, Grgur iz Firenze, Stjepan od Bellevile i drugi.

Zajedničko za skoro sve spomenute kontraverzističke priručnike jeste da su u njima zabilježeni samo dijelovi heretičkog učenja, često u formi traktata, pjesme, govora ili blage negacije tog i takvog mišljenja. Tek sa instaliranjem dominikanskog prosjačkog reda 1216. godine tip i oblik djelovanja protiv hereze i heretika do-bija smisleniji oblik i značaj, u čemu se posebno ističu sljedeći dominikanci: Bona-cursus iz Milana, Moneta iz Cremone i Raynerius Sacconi, čija rukopisna ostavština skoro da oblikuje jednu cijelu školu mišljenja vezanu za borbu protiv heretičkog mišljenja.

Takav oblik i tip kontraverzističkog djelovanja nije mimoišao ni srednjovjekovnu bosansku državu, gdje se u vremenskom intervalu od kraja XII i početka XIII vijeka na vjerskom planu mnogo toga zanimljivog dešavalo. Sama Bilinopoljska izjava od 8. aprila 1203. godine ima u sebi neke segmente i osobine antiheretičkih priručnika i kontraverzističke literature, posebno u tome što se kroz formu i oblik ukazivanja na neke elemente heretičkog učenja razvija specifičan oblik borbe protiv svega toga. Posebno je interesantna i neobična forma same Bilinopoljske izjave koja u nekim svojim dijelovima ukazuje na niz neobičnosti koje će se na narednim stranicama komentirati.

Prva od evidentnih neobičnosti je da se kroz Bilinopoljsku izjavu mogu prepoznati neki jaki dokazi da se u srednjovjekovnoj Bosni vodio specifičan i neobičan dijalog među suprostavljenim stranama. Riječ je o specifičnoj dijaloškoj formi osobe-noj za kraj XII i početak XIII stoljeća kojom se identificira hereza, čime se posredno ukazuje i na njenu teološku misao.

U ovom slučaju, u duhu grčke foneme dijalog označava se kao razgovor udvoje. Riječ je ipak o literarnom značenju ovog toposa, bilo da je riječ o teorijskoj (filozofskoj) ili njegovoj praktičnoj (historijskoj ) dimenziji, ali treba znati daje uvijek, do kraja XIV vijeka zadržao osnovni i izvorni smisao, da se pored ostalog tu radi o izmjeni riječi i misli među neistomišljenicima. U srednjovjekovnom društvu vodi se dijalog u prostoru vjere, među vjerama, a za historičare srednjeg vijeka posebno je važno i dragocjeno da je tu moguće naći i dio duhovnog bogatstva i historijske građe, jer je vjera milost, dar, eufizija Duha svetoga i susret s Bogom.

Svaki dijalog o vjeri u srednjem vijeku, bez obzira da li je riječ o vjernicima ili nekim drugim, mora voditi računa o milosti, i priznati posvemašnju čovječiju ovisnost o Bogu. Vjerniku je dužnost prihvatiti svu objavu i to onako kako je tumači crkvena dogmatika. Prema Tomi Akvinskom, svako naučavanje ili pisanje u suprotnosti sa Objavom, službenim ili vrhovnim naučavanjem Crkve, znači herezu.

121

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

Već je rečeno da Bilinopoljska izjava ima određene elemente dijaloga, putem kojeg se bosanski heretici ispovijedaju, odnosno priznaju svoju krivicu učinjenu prema katoličkoj Crkvi, i u prvom licu drugoj strani kazuju o svom vjeroučenju. Posebno je interesantno daje tekst Bilinopoljske izjave u jednom dijelu historijske literature protumačen kao ispovijed bosanskih "krstjana" (Conffesio "Christianorum Bo-sniensium"), zbog čega se u samom tekstu ništa ne preporučuje u kaznenom pogledu, nema nikakve represivne mjere za heretike i herezu. Treba napomenuti da se ispovijed na Bilinom polju pojavila desetak godina prije Četvrtog lateranskog koncila, kada je ispovijed postala obligatna za sve katolike.

Da se i na teritoriji srednjovjekovne Bosne nešto slično dešavalo kazuju poznati događaji. Naime, u vremenskom intervalu između 22. februara 1199. i 21. februara 1200. godine dukljanski knez Vukan ili, kako to tačno u "Relatio Wucani regis Dio-cleae de haeresi in Bosnia" piše, " W(ucanus) eadem gratia Dioclie atque Dalmatie Rex", obavijestio je papu Inocenta III o novonastalim vjerskim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni optužujući bosanskog bana Kulina daje zajedno sa familijom i deset hiljada ljudi prihvatio herezu, odnosno "širi nemalu herezu". U istom Relatio (Izvještaj) naglašava se da bosanski ban Kulin heretike cijeni više od katolika i zove ih "autonomasice christianos". Ovim procesom otvara se dvosmjerna aktivnost rimske kurije, praktična i teorijska, što će, s malim prekidima trajati sve do političkog sloma srednjovjekovne bosanske države 1463. godine.

U historijskoj literaturi o srednjovjekovnoj Bosni mnoge činjenice i podaci iz Bilinopoljske izjave nisu dobili tačnu, preciznu i potpunu interpretaciju. Bilinopoljska izjava nije smještena u okvire razumijevanja srednjovjekovnih prilika i odnosa u srednjovjekovnoj Bosni krajem XII i u prvoj polovini XIII. stoljeća. U samom definiranju toga što se desilo na Bilinom polju 1203. godine mišljenja pojedinih historičara kreću se od toga daje "družba bosanskih krstjana bila službeno priznata od strane katoličke Crkve", kako tvrdi dr. fra Dominik Mandić, zatim da pruža zanimljivu sliku o njihovom vjerovanju, načinu života i ustroju njihove zajednice, kako to izričito navodi prof. dr. Jaroslav Šidak, do toga da se u tekstu izjave može naći temeljna potvrda dualističkog učenja bosanskih heretika (mišljenje uglednog historičara Ante Babića).

Jedna od prvih nedoumica vezanih za vjerske prilike u Kulinovo doba, a koja proističe iz Bilinopoljske izjave, odnosi se na pravilno tumačenje pojmova "autonomasice christiani", koje pojedini historičari različito prevode i tumače. Među prvima koji je nastojao odgovoriti na to pitanje je Franjo Rački, koji to prevodi kao "pravi krstjani". Isti prijevod koristi i Jaroslav Šidak, štoje već davno u historijskoj literature ocijenjeno kao neobično, jer bi to značilo daje papa Inocent III dopustio da se iznad naziva katolik pojavljuje i "pravi krstjani". Historičar Sima Ćirković tvrdi da

122

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

je bosanski ban Kulin "navodne krivoverce isključivo povlašćivao imenom ´krstja-ni´ ali upotrebljava i ´pravi´ i ´istinski hrišćani´". U novije vrijeme dr. Franjo Ša-njek "autonomasice christiani" prevodi kao naprosto kršćani. U najnovijim komentarima pojmovi "autonomasice christianos", koji su u Bilinopoljskoj izjavi upotrijebljeni adverbijalno, prevode se kao "prema svojim vlastitim zakonima" ili uopšteno "prema svojoj vlastitoj volji" a ne, dakle, prema propisima crkvene dogme.

Sljedeća zanimljiva nedoumica, koja je sigurno i najintrigantija, vezana je za interpretaciju i pojmovno određenje termina hereza ("sectati fuerimus hereticam pra-vitatem") koji je prisutan u historijskim dokumentima iz Kulinovog doba, kao i ma-niheji ("manicheum"), patareni, katari. Heretičko učenje koje se javilo u XI i XII stoljeću, a čije se pristalice u historijskim izvorima zapadnoevropskih srednjovjekovnih društava spominju pod različitim imenima, prije svih u srednjovjekovnoj Francuskoj pod imenima katari ili albigenzi, izazvalo je opštu zabrinutost crkvenih i svjetovnih vlasti.

Papa Inocent III, kao protivmjeru 1201. godine odobrio je Pravila katoličkihpo-niznika ("Humilisti catholici"), u koja su uključena neka pravila obraćenih patarena iz Milana. Na taj način papa je odobrio mnoge njihove običaje, nepoznate katoličkoj vjeri. Sigurno daje ovaj podatak od interesa za pravilnu interpretaciju vjerskih prilika i u srednjovjekovnom bosanskom slučaju koji je imao neke određene odjeke i kod koncipiranja Bilinopoljske izjave kao i historijskih dokumenata koji su nastali prije i poslije same izjave.

Hereza u srednjem vijeku nastala je prije svega na općim zahtjevima za korjenitim reformama društvenog i crkvenog života, razvijala se već sa prvim stoljećima historijskog trajanja kršćanske Crkve. Razmah je doživljavala prema različitim prilikama, mogućnostima u državama i društvima, prema različitim strujama i pravcima, približavajući se ponekad manihejstvu, pavlikijanstvu, masilijanstvu, gnosi a često i ortodoksnom kršćanstvu.

Vjerovatno su mnogobrojne objektvne i subjektivne okolnosti utjecale da se hereza nije mogla tretirati u pojedinim evropskim srednjovjekovnim društvima kao statična pojava u svim vjerskim, društvenim, političkim, socijalnim prilikama i odnosima. U historijskoj literaturi to je vrlo plastično objašnjeno da hereza nije mogla "da bude nezavisna od ekonomske i političke baze koja je diktirala i reprodukovala takve odnose".

Prema srednjovjekovnim uvjerenjima prava kršćanska vjera sastoji se od dobrovoljnog prihvatanja Isusa Krista i svega onoga što propovijeda. Vjernici prihvataju sve ono što propovijeda kršćanska Crkva, a heretici samo onaj dio koji je preporučljiv za njihovo vjerovanje. Heretičko učenje može ignorirati pravu vjeru, ono je su-protstavljeno vjeri.

123

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

Tvrdoglavo prihvatanje učenja suprotnog vjeri, prema učenju katoličke Crkve, je hereza prvog stepena. Ali, ako to učenje nije tačno označeno kao vjera po katoličkoj Crkvi, to je "sententiae haeraesis proxima" tj. učenje slično herezi i to je drugi stepen hereze. Sljedeće je učenje, koje se direktno ne suprotstavlja Crkvi i sadrži u sebi neke elemente vječne istine, po Crkvi, nije heretičko već "propositio theologi-cae errorae" tj. grješka u teologiji i to je treći stepen hereze. Dalje, ako suprotstavljanje činu vjere nije ničim pokazano, već samo postoji mogućnost da ono postoji, katolička Crkva to naziva "sententia de haeresis suspecta, haeresim sapieri" tj. sumnja u herezu kod opčinjenog čovjeka, i to bi bio četvrti stepen hereze.

Inače, pojam hereza označava, etimološki i izvorno, izbor, i ono izabrano, međutim, značenje je suženo na izbor religijskih doktrina. Hereza je grijeh po prirodi, jer je destruktivna prema kršćanstvu i, kako je to na zanimljiv način obrazložio jedan od srednjovjekovnih kontraverzista, "njena zloba se mjeri savršenošću kojom duši oduzima Bogom dati dar".

U Bilinopoljskoj izjavi iz 1203. godine "nos priores illorum hominum", obavezuju se da neće "si aliquo tempore deinceps sectati fuerimus hereticam prauitatem" pomagati savjetom ostale braće, birati ubuduće "prelatum a romano pontifice tan-tum confirmandum". Kao i u kraljevoj ispravi potpisanoj 30. aprila 1203. godine, tako se i ovdje formule koje govore o jamstvu i zaštiti heretičke "Crkve bosanske" podudaraju sa formulama originalnih historijskih dokumenata u svim svojim pojedinostima.

Potrebno je posebno napomenuti da se u historijskoj literaturi nastaloj osamdesetih godina XX vijeka s pravom tvrdi da prema navodima iz Bilinopoljske izjave bosanski "krstjani" imaju svoj poseban identitet te daje sama izjava vrhunac mnogih specifičnih odnosa i prilika koje su se desile u srednjovjekovnoj bosanskoj državi krajem XII i početkom XIII stoljeća. Skoro svi istraživači suglasili su se oko toga da Bilinopoljska izjava sadrži prvorazredne historijske potvrde o njihovom specifičnom načinu života, te se kao takva treba i posebno tretirati.

Uglavnom mišljenja su suglasna da su pojedini dijelovi Bilinopoljske izjave iz 1203. godine u mnogočemu neobični, ali ipak sama izjava pruža vjerodostojnu potvrdu za optužbe zbog pristajanja uz heretičko učenje. Ipak, jedna skupina historičara smatra da ovaj dokumenat sadrži u cjelini samo praktične i organizacione obaveze, a nipošto nema karakter vjerske ili crkvene prirode.

Pored pape Inocenta III i kneza Vukana posebno je interesantna ličnost papina poslanika Johannesa Casamare, koji je, kako je to u historijskoj literaturi već primijećeno, "bio podesan za zadatak na Bilinu polju". Potvrđeno je daje legat prije toga, još 1199. godine dakle u vrijeme pripreme Četvrtog krstaškog rata, bio poslat u Du-klju, gdje je držao pokrajinski crkveni sabor. Odmah poslije potpisivanja Bilinopolj-

124

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

ske izjave boravio je na mađarskom kraljevskom dvoru gdje je i potvrđena izjava na kraljevskom ostrvu Čepel 30. aprila 1203. godine. Poslije kratkog boravka u Mađarskoj, u proljeće sljedeće - 1204. godine, Johannes de Casamare, kao papin poslanik pokušava izgladiti ozbiljan spor koji je izbio između pape Inocenta III i francuskog kralja Filipa Augusta.

Postoji još jedna vrlo ozbiljna nedoumica kada je u pitanju Bilinopoljska izjava iz 1203. godine. Naime, u zbornicima historijskih dokumenata koje su zasebno priredili Augustin Theiner i Eusebio Fermendžin, prije Bilinopoljske izjave nalazi se Izvještaj koji je Johannes de Casamare uputio papi Inocentu III da se "ut aliquis Lati-nus in episcopatu Bosnensi poneretur". Legat traži od pape da se umjesto preminulog bosanskog biskupa postavi neki latinski biskup. Tom prigodom tvrdi da u kraljevstvu bana Kulina ("in regno bani Culini de Bosna") postoji samo jedna biskupija i da treba da se osnuju tri ili četiri nove biskupije "od čega bi za Crkvu nastala nemala korist jer se Kraljevstvo sastoji od najmanje deset okruga pa i više".

U historijskoj literaturi izostao je komentar ovog "posebnog" razmještaja ova dva dokumenta. Vjerovatno postoji logični razlog daje poslije Vukanove prijave nastao ovaj zahtjev. Tako se može tumačiti javnost Bilinopoljske izjave kao i njena hi-storijsko-vjerska posebnost. U Izvještaju Johannes de Casamare spominje još jedan zanimljiv podatak, naime doslovno kaže: "tractato negotio illorum quondam patari-norum in Bosna" (raspravljajući o djelovanju nekih patarena u Bosni). Sama činjenica da se Izvještaj u historijskom pregledu može čitati prije Bilinopoljske izjave kazuje puno, daje rimska kurija imala tačne informacije o bosanskim hereticima.

Papin legat stigao je na teritoriju srednjovjekovne Bosne početkom aprila 1203. godine, te je u prisustvu velikog bosanskog bana Kulina, arhiđakona Marina i "nos priores illorum homine, qui hactenus singulariter Christiani" održao sastanak na Bi-linu polju ("actum apud Bosnam iuxta"),"pored rijeke" ( na području Zenice). Ispitivanjem prisutnih ustanovio je da su njihova vjerska shvatanja i obredni običaji u bitnim tačkama suprotni učenju katoličke crkve i zvaničnog kršćanstva. Legat je zatražio i dobio izjavu kojom prirores "onih ljudi koji su dosada sebi posebno uzimali pravo da se nazivaju" "christiani" usvajaju dogme rimske Crkve, odričući se time pojedinih tačaka heretičkog učenja.

Bilinopoljska izjava od 8. aprila 1203. godine je javni dokument koji su pored bana Kulina i arhiđakona Marina kao svjedoci potpisali: Dragič, Ljuben, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš i Vladoš. U historijskoj literaturi su se različito nazivali potpisnici ovog dokumenta: starješine bosanskih "krstjana", priori ili predstavnici kr-stjanske zajednice, iako se u samoj Bilinopoljskoj izjavi nigdje to tačno ne određuju. Ako su bili starješine ili priori šta su onda u tom popisu ban Kulin ili arhiđakon Marin, koji su istina naslovljeni funkcijama i titulama koje su imali ali to ne mije-

125

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

nj a pitanje.

Davno je u historijskoj literaturi postavljeno pitanje ko su to "christiani" iz Bi-linopoljske izjave okupljeni 1203. godine, da li pripadnici "jedne zanemarene redovničke biskupije", monasi koji su živjeli po pravilima i u tradiciji istočnog monaš-tva, redovnici nekog katoličkog reda (benediktinaca) ili heretici, pripadnici već organizirane dualističke vjere u srednjovjekovnoj Bosni.

Najstariji historijski izvor u kome se javlja ime krstjanin je Kulinova ploča, otkopana u blizini Visokog, kod sela Muhašinovići, vjerovatno je s kraja XII stoljeća, možda 1183 godine, na kojoj je, pored ostalog urezano " se pisa Radohna krstjanin ". Sljedeći spomen je u Bilinopoljskoj izjavi od 8. aprila 1203. godine kada su bosanski "krstjani", očito na zahtjev papinskog legata Johannesa de Casamare, morali da izjave da se ubuduće više neće nazivati "krstjani" već braća ("nos autem de cetero non Christianos, sicut hactenus, sed fratres nos nominabimus, ne singularitate nominis aliis christianis iniuria inferetur"), što znači :"ubuduće nećemo se, kao dosada, nazivati krstj anima već braćom, da se onim naročitim imenom ne nanese nepravda drugim krstjanima". U izjavi se već spominje i njihova "zajednica braće" (so-cietas fraternitatis), "vijeće braće" (consilio fratrum) ili "bratovština "( fratrum con-ventus).

U historijskoj literaturi se s pravom tvrdi daje Bilinopoljska izjava potvrdila da su bosanski "krstjani" imali svoj poseban identitet, svoju posebnu vjeru, svoju crkvu i njenu specifičnu hijerarhiju, vrlo jak upliv i ugled u bosanskoj srednjovjekovnoj državi i da su kao takvi evidentirani u pouzdanim historijskim izvorima i izvan srednjovjekovne Bosne od kraja XII do XVI stoljeća i, što je posebno važno, da ih nisu priznavali ni Katolička crkva na Zapadu a ni pravoslavna crkva na Istoku.

Sljedeća važna činjnica koja proizilazi iz same Bilinopoljske izjave je to da se radi o javnom istupanju bosanskih "krstjana" na Bilinom polju 1203. godine kao bosanskih "krstjana", kao i da se članovi kasnije heretičke "Crkve bosanske" dosljedno nazivaju "krstjani". Javnost istupa dokazuje njihov poseban identitet, a u isto vrijeme, svakako, i da im je državna vlast bila naklonjena, jer je bosanski ban Kulin bio njihov zaštitnik (patron). Historijski izvori ukazuju da su im i kasniji banovi ukazivali sve počasti i priznavali ih kao ustanovu od velikog ugleda i posebne društvene važnosti.

Sve do Bilinopljske izjave 1203.godine katolička Crkva nije ništa preduzimala protiv bosanskih heretika. U historijskoj literaturi i to se na različite načine tumačilo. Prema jednoj skupini, uglavnom starijih historičara, katolička Crkva možda nije ni znala za bosanske heretike prije kraja XII stoljeća, a kada je konkretno istupila protiv njih, radilo se o predstavnicima katoličke Crkve iz susjedstva, a ne biskupije u samoj srednjovjekovnoj Bosni.

126

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

Danas, međutim, preovladava mišljenje daje katolička Crkva bila informirana

0 tome šta se stvarno dešava na teritoriji srednjovjekovne Bosne, te je preduzima-la mjere koje su bile opravdane. Iz same Bilinopoljske izjave može se zaključiti da je zajednica heretika te 1203. godine bila već dobro organizirana i stabilizirana, i to kao dominantna vjersko-društvena snaga u cjeloj tadašnjoj srednjovjekovnoj Bosni. Pretpostavlja se da su u raznim mjestima postojale njihove bratovštine, a njeni članovi, bosanski "krstjani", imali su svoja privatna imanja, koja su, očito, naslijedili, a nisu im tek bila dodijeljena od države. Pored njih se uopće ne spominje neka druga crkvena zajednica. To, svakako, ukazuje na jednu dužu heretičku tradiciju, a ne na neku tek novu pojavu.

Teško je zamisliti da bi starješine (priores) bosanskih "krstjana" pred papinim legatom Johannesom de Casamare u prisustvu njihovog zaštitinika (patrona) bana Kulina i sa znanjem mađarskog dvora i Dubrovnika, istupili kao predstavnici cijele svoje heretičke zajednice i davali obaveze i obećanja u ime svih, da se radilo o nekoj efemernoj, manjoj pojavi tek nastaloj posljednjih nekoliko godina. Kad bi to bio slučaj, dovoljna bi bila strogo izrečena zabrana i prijetnja, sa najavom odgovarajućih mjera, u prisustvu i sa znanjem papinog legata, pa da se problem smatra riješenim, a ne jedna prava manifestacija međunarodnih razmjera. Da bi bosanski "krstjani" mogli postati tako organizirani da imaju svoje "kuće" ili svoja vjerska sjedišta po raznim mjestima srednjovjekovne Bosne, moralo je proći više decenija dok su to postepeno ostvarili, a prvi počeci su vjerovatno još stariji. Kako u srednjovjekovnoj Bosni u to doba nije postojala stabilna državna vlast, a pogotovu ne crkvena, moguće je da se vjersko učenje koje su bosanski "krstjani" zastupali vrlo rano i postepeno učvrstilo.

Već je naglašeno da 1203. godine na Bilinom polju bosanski "krstjani" istupaju kao odlučujuća vjersko-društvena snaga, jer pored njihove zajednice nema ni riječi o nekoj drugoj instituciji ili crkvi u srednjovjekovnoj Bosni. Bilinopoljsku izjavu supotpisao je i Marin, arhiđakon dubrovački, u ime dubrovačke nadbiskupije, u čiju crkvenu nadležnost je spadala srednjovjekovna Bosna. Iz toga nužno slijedi da je i onaj mali broj bosanskih biskupa, koji su posvećivani u Dubrovniku, imao posla samo sa zajednicom bosanskih "krstjana", jer se pored njih ne spominju neki drugi, pravovjerni kršćani, koji ne moraju učestvovati u potpisivanju Bilinopoljske izjave. Isto tako je značajno što među potpisnicima Bilinopljske izjave nema nikoga iz bosanske katoličke biskupije, koji bi zastupli umrlog biskupa, a to bi bilo i logično

1 normalno.

U tumačenju naziva "krstjani" kao i njegovog konteksta u Bilinopoljskoj izjavi, u historijskoj literaturi evidentirana je cijela lepeza mišljenja. Postoje vrlo različita i oprečna gledišta, koja jasno pokazuju kako je daleko do potpunog rješenja sa-

127

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

mog toposa "krstjani" a preko njega i mnogih drugih pitanja vjerskog i crkvenog života u srednjovjekovnoj Bosni.

Bez obzira na mnogobrojne nijanse i mišljenja u historijskoj literaturi u tumačenju pojma "krstjani", moguće je, ipak, dati neka njegova određenja. Pored jezičkog određenja možda je još važnije definirati njihov položaj i ulogu u vjerskom i društvenom životu srednjovjekovne Bosne, posebno u doba vladavine bosanskog bana Ku-lina. Da bi se stekla neka određena slika potrebno je osvrnuti se i na ona mišljenja u literaturi prema kojima su bosanski "krstjani", u stvari, bili redovnici - monasi koji pripadaju redu svetog Vasilija, te da, shodno tome, nisu ni bili heretici. Isto tako, postoji mišljenje da se "krstjani" pripadali benediktincima.

Franjo Rački je prvi, sredinom XIX stoljeća, izložio hipotetičko mišljenje da su bosanski "krstjani" mogli biti i benediktinci. Izložio je i uvjerenje daje Bilinopoljska izjava iz 1203. godine bila "od obraćenika patarenskih a ne od bivših članova iztočne crkve."

Mišljenje da su bosanski "krstjani" redovnici reda sv. Vasilija prihvaćeno je u historijskoj literaturi kao definitivno i sigurno, kao i to da je i sam pojam "krstjani" (christianus) potiče iz terminologije vasilijanskih monaha. Jaroslav Šidak, naglašava da dokaz koji je donijela Maja Miletić o ovom problemu "više ne podliježe sumnji."

Potrebno je ukazati na nekoliko činjenica pa da se vidi da bosanski "krstjani" nisu imali veze sa istočnim monaštvom ili sa nekim "monaškim redom" sv. Vasilija, a isto tako ni sa zapadnim redom benediktinaca ili bilo kojim drugim. Treba napomenuti, kako je to u historijskoj literaturi već potvrđeno, da u istočnom kršćanstvu uopšte nema redova, bilo školskih, vojničkih, prosjačkih ili misionarskih kao u katoličkoj Crkvi. U istočnom kršćanstvu postojao je samo jedan red, koji je bio striktno reguliran, i to izvorno najviše na temelju savjeta i uputstava sv. Vasilija, koja su se kasnije inaugurirala u Novelama vizantijskog cara Justinijana (527.-565.). Samo u pojedinim slučajevima u posebnim ustavima (tipik, typikon) određivalo se posebno ponašanje i način života što nikada ne znači neki novi red, bez obzira na interne i ekstremne promjene koje su se kasnije javljale ili bile uvedene u pojedine manastire ili u monaški život.

Poznato je iz historijske literature da su pravoslavni manastiri, kao i sav monaški život, bili pod strogim nadzorom nadležnog episkopa, u skladu sa odlukom sinoda, "i to ne samo kad je u pitanju gradnja i osnivanje novih nego i cijeli monaški život i njihova organizacija u već postojećim manastirima". Historijski je teško dokazati da su bosanski "krstjani" ili njihovi "fratrum conventus", bili pod nadzorom episkopa ili biskupa kojih uopće nije bilo na teritoriji srednjovjekovne Bosne, nego se spominju samo priori koje brojni historičari prevode kao starješine heretičkih zajednica.

128

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

Pravoslavni manastir morao je imati svoga redovnog sveštenika ili jeromonaha radi vršenja Božje službe, a to bosanski "krstjani" u Bilinopoljskoj izjavi tek obećavaju, isto kao što obećavaju da će imati i posebna oratoria (bogomolje).

Redovnik-monah nije smio imati nikakvo imanje ili privatne svojine, a poznato je iz Bilinopoljske izjave da bosanski "krstjani" imaju svoja privatna imanja, za koja im se jamči da i dalje ostaju u njihovom posjedu ("obligantens nos pro omnibus, qui sunt de nostra societate et loca nostra, cum possessionibus et rebus omnibus...").

Kada je u pitanju pojam "krstjani" (christianus), kojim se prema pravilima sv. Vasilija monasi nazivaju, kako se to u pojedinim historijskim radovima tvrdi, može se slobodno reći da se tu radi o velikom nesporazumu. Kada je sv. Vasilije (330.-379.g.) pisao i borio se za ustrojstvo kršćanskog cenobitskog monaštva, "borba između kršćanstva i paganstva bila je još uvijek žilava i puna iskušenja za kršćane, a tako je bilo još i dugo vremena poslije njega".

Utvrđeno je da je postojalo kršćansko ali i pagansko monaštvo, zasnovano na neopitagorejstvu i neoplatonizmu, koje je bilo toliko privlačno da nisu rijetki slučajevi otpadništva iz kršćanskog u pagansko monaštvo, ili, pak učestvovanje kršćanskih monaha u obredima paganskih monaha. Pod takvim okolnostima jasno je da je sv. Vasilije insistirao na monaškoj odanosti samo kršćanstvu i tražio je od monaha da budu podražavaoci (mimetes) Isusa Krista i da kao takvi ne mogu biti pagani nego christiani te da obrazuju kršćanske a ne paganske monaške zajednice. Inače, i monasi - "vasilijanci" međusobno su se nazivali isključivo braća (adelphoi) kao znak jednakosti i jedinstva, isto kao u jednoj familiji.

Prema tome, upotreba naziva "krstjani" (christianus) kod sv. Vasilija i navodno kod pripadnika njegovog "reda" je u smislu chrisitianus versus paganus dok to kod bosanskih "krstjana" očito ne dolazi u obzir, nego samo u smislu "krstjani" prema pripadniku katoličke ili pravoslavne crkve i zato im se u Bilinopoljskoj izjavi i zabranjuje da se ubuduće nazivaju "krstjani" (christiani) već braća.

U historijskoj literaturi često je prisutna tvrdnja da su učesnici Bilinopoljskog skupa bili pripadnici benediktinskog reda. Pojedini historičari su to prihvatali i zbog toga što se u izjavi koriste pojmovi fratres, priores i christiani. Historičar Franjo Ša-njek s pravom tvrdi da se ne može na osnovu nekoliko riječi, kakve god bile, davati tačan karakter jednom dokumentu pa ni Bilinopoljskoj izjavi.

Prema Pravilima sv. Benedikta postoje četiri vrste monaha. Prva je cenobitska, kojoj pripadaju oni koji žive u samostanu "i vojuju pod pravilom i opatom". Druga skupina je anahoreta ili pustinjaka, koja "život ne započinju u prvoj revnosti svog obraćenja, nego tek nakon što u samostanu provedu dugo vremena u iskušavanju". Treća, kako to sv. Benedikt naglašava "loša vrsta monaha", su sarabaiti koji nisu "pokušani kao zlato u vatri stegom nijednog pravila nego su mekani poput olova".

129

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

Četvrta vrsta monaha su takozvani girovagi koji "cijelog svog života obilaze jednu pokrajinu za drugom i po raznim samostanima borave tri ili četiri dana". Uvijek su u pokretu i ne mogu se "smiriti, robovi su svoje samovolje i neumjerenosti u jelu, te su u svemu gori od sarabaita". Ovo je najvjerovatnije koptski izraz i vrijedio je za askete koji su živjeli bez veze s nekim u samostanu.

Prema podacima iz Bilinopoljske izjave nemoguće je pronaći neke sigurne dokaze da su učesnici ovog skupa pripadali nekoj od skupina benediktinskog reda kao i uopšte da su bili redovnici. I pored činjenice da su mnogi navodi kontradiktorni moguće je ipak utvrditi neke zajedničke elemente kojima se mogu objasniti i određeni ozbiljni crkveni prijestupi, radikalno odmicanje od nekih dogmatskih relacija i normi, koji u sebi sadrže tačne i precizne heretičke oznake.

Ipak, Bilinopoljska izjava ostavlja utisak vrlo blagih mjera i zahtjeva koje je papin poslanik Johannes de Casamare postavio pred bana Kulina i bosanske heretike i pored toga što je očito svjestan činjenice da ima težak zadatak da komunicira sa hereticima u srednjovjekovnoj Bosni.

U historijskoj literaturi su obrađeni i određeni spoljnopolitički razlozi koji su uticali na nastanak Bilinopoljske izjave. Sve se to dešava u prvim mjesecima 1203. godine, kada su krstaši u Četvrtom krstaškom ratu boravili u Zadru. Spor oko vođenja i cilja Četvrtog krstaškog rata, bar u fazi njegovog prvog skretanja i oružanog zauzimanja grada Zadra ozbiljno je podijelio evropske srednjovjekovne države na dvije suprotstavljene strane: jedna okupljena oko pape i njegovih pristalica, među kojima se posebno isticala Ugarska, i druga strana je okupljena oko Filipa Švapskog, pretendenta na Carstvo njegovih saveznika, francuskog kralja Filipa Augusta i Mletačke Republike.

Druga struja nastojala je iskoristiti te okolnosti i uz pomoć princa Alekseja, sina svrgnutog cara Isaka Anđela, zavladati Vizantijskim carstvom i tako u potpunosti zasjeniti Rimsku kuriju. Historijski je poznato daje papa Inocent III još ranije (1201.-1202. godine) već bio izgubio kontrolu nad krstašima i njihovim planovima i kada su oni silom osvojili Zadar 12. novembra 1202. godine, koji je bio pod vlašću Ugarske, papa je ekskomunicirao sve one krstaše koji su učestvovali u osvajanju Zadra.

Opoziciona grupa krstaša, predvođena Simonom iz Montforda i opata Guy de Vaux de Cernay-a, odlučno se suprotstavila napadu na grad Zadar, a kada joj nije uspjelo da to spriječi, odvojila se i krenula u drugom pravcu. Vođe su prešle na teritoriju, koja je bila pod ugarskom vlašću, i preko Ugarske, s kojom su imali ugovor, vratila se u Francusku. Opoziciona grupa očito bila je u manjini.

Planovi većine krstaša i njihovo uporno držanje protiv volje i odobrenja rimske kurije u ovoj prvoj fazi znatno su uzbudili pristalice obiju strana širom srednjovjekovne Evrope, štoje mjestimično dovelo i do građanskih sukoba. Tako je u Lombar-

130

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

diji došlo do otvorenih borbi u toku kojih su pristalice francuskog kralja Filipa Augusta protjerale biskupa i katolički kler iz Piacenze, što je pomoglo katarima da se baš tu i rašire.

Spoljnopolitičke okolnosti, i to one iz neposredne blizine srednjovjekovne bosanske države, donekle su odredile i ponašanje papskog poslanika Johannesa de Ca-samare koji je imao cilj "da se ne stvaraju novi, aktivni protivnici Rimske kurije u neposrednoj blizini krstaša, da se ne otuđe Ugarska i Dubrovnik" i da se bosanski ban Kulin pridobije uz "vrlo blage uslove i bez ikakvih pretnji". Naime, od bosanskih "krstjana" je blago zatraženo da se verbalno odreknu hereze i niza opasnih postupaka, te da obećaju da će ubuduće u svom držanju i ponašanju ispuniti minimalne zahtjeve Rimske crkve, a dalja briga o tom pitanju prepuštena je bosanskom banu Kulinu i ugrskom kralju Emeriku, sa očitom nadom u bolje vjersko i crkveno stanje u srednjovjekovnoj Bosni.

Bilinopoljska izjava od 8. aprila 1203. godine ima izuzetnu važnost za historiju srednjovjekovne bosanske države. Njeni podaci pružaju mogućnost da se identificiraju brojni segmenti političke i društvene prošlosti sa važnim i evidentnim vjerskim i crkvenim promjenama iz kraja XII i početka XIII stoljeća.U izjavi dominiraju podaci pragmatične naravi, preovladava mišljenje u historijskoj literaturi daje riječ o službenom aktu, sastavljenom prema pravilima uobičajenim kancelarijsko-pra-vnim normama, Bilinopoljska izjava, iako ne daje stvarnu sliku vjerovanja i društve-no-hijerarhijske strukture bosanskih heretika, pomaže u razrješavanju brojnih dilema iz rane srednjovjekovne historije Bosne i Hercegovine.

Salih Jalimam

BILINOPOLJE DECLARATION AS A SOURCE FOR BOSNIAN CHURCH

(Summary)

In the paper on "Bilinopolje Declaration as a Source for Bosnian Church", the intention has been to establish, on the basis of all the available and relevant historical sources and opinions, the fundamental value of Bilinopolje Declaration dating

131

Salih Jalimam, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku Prilozi, 32, Sarajevo, 2003., str. 119-132.

from 1203, and bring it into relation with some recognizable manifestations of the heretic Bosnian Church.

The research has been focused on those claims in the historical literature that recognize clear and unambiguous evidence of heretic thinking and actions of the heretics in the mediaeval Bosnia, who, depending on interpretations in historical sources, were called differently: heretics, dualists, Manicheans, Kathars or bogomils. The Bi-linopolje declaration contains clear and important confirmation of different aspects of social, political, religious and church life of medieval Bosnia and it has been referred to sporadically in the historical literature.

In the historical literature from mid-XIX century, from the time of poli-histori-an Dr. Franjo Rački, there were and still are numerous, fierce discussion regarding the character Bilinopolje declaration and in particular with regards to the qualifications of the fundamental notions such as heresy, Christians, Manicheans, Autonoma-stice Christiani, and, finally, regarding the definition of the name of declaration as well as its place of origin.

The Bilinopolje declaration itself allows us to conclude that this is a confirmed public appearance of Bosnian heretics, who have already been well organized and represented a dominant religious and social force throughout Bosnia in the time of the rule of Ban Kulin. The evidence is more than clear that Bosnian heretics already had a long tradition and that this is only the public statement on the religious commitment and that is why the name Bilinopolje declaration has been proposed.

Credible confirmation proved that it was not the case of Benedictine monks or the Order of St. Basil, since it is impossible to claim based one word alone that these were communities of monks. Most probably it was the case of a heretic community that the historical sources would later call Bosnian Church.

132

NAUČNE RASPRAVE